Cerovac komentira
petak, 23.12.2011.
Pet godina rada i sretan vam Božić
|
Kad smo 2006.godine u Dugom Selu osnovali glazbenu udrugu "Glazbeni studio Cerovac" malo tko je od nas vjerovao da će ona biti dugog vijeka. Bilo je puno razloga za skepsu i zbog toga što je Grad Dugo Selo te iste godine pokušao osnovati Glazbenu školu ali nisu uspjeli. Počelo je s jednim voditeljem tečaja violine, sintesajzera i glasovira a to je bila moja malenkost. Ubrzo, već nakon tri tjedna pridružio mi se kolega Eduard Kobešćak s klasičnom i el. gitarom i to su od onda do danas najtraženiji predmeti. Već u proljeće 2007.god. imali smo i tečajeve harmonike i tamburice. Danas uz nas dvojicu vode tečajeve kolegice Tina Grubišić (harmonika, predškolski tečaj), Kristina Prgomet (kl.gitara) i Marija Babić (violina). U nekoliko godina postojanja kroz naše tečajeve prošlo je oko 220 učenika. U najboljoj godini do sad imali smo 80 učenika a danas imamo 52. Kao primjer našeg rada donašam ovdje tri snimke danas studenta na PMF-u Antonija Paunovića. On je naime jedini naš učenik koji je sudjelovao na koncertima 2007., 2009., i 2011. Iako je s početkom studija došao u situaciju da se mora daleko više posvetiti studiju nego glasoviru postigao je do sada izvrsne rezultate. Antonio Paunović, koncert 1.12.2007. Antonio Paunović, koncert 30.05.2009. Antonio Paunović, koncert 18.12.2011. Tečajevi sintesajzera su do sada bili najtraženiji pa je uvijek u njih upisano najviše učenika. Iako sintesajzer nije teško naučiti svirati - da bi ga se zaista dobro sviralo treba se i te kako pomučiti. Ovdje donašam primjer naše učenice koja je učenje sintesajzera ozbiljno shvatila i rezultati su vidljivi. Marija Grgošić, koncert 18.12.2011. Neki naši učenici tijekom vremena pokazali su neobičnu nadarenost za glazbu. Među njima je i Tomislav Majdandžić koji ne samo da odlično svira glasovir nego i komponira pa ovdje možete poslušati i jednu njegovu noviju skladbu. Tomislav Majdandžić, koncert 18.12.2011. Pred Božić 2008.god. nazvala me je jedna lječnica, specijalist fizijatar, i zamolila me da primim jednu njezinu pacijenticu koja ima od rođenja određene poteškoće s lijevom rukom. Tako je došla k nama Paula i počeli smo terapijsko sviranje. Kad sam otkrio da Paula ima lijep glas i da rado pjeva onda sam ju poticao da i pjeva. Tako je Paula na svim koncertima na kojima je nastupila i svirala i pjevala. Ove smo pak godine odlučili snimiti i božićnu čestitku kao spot i tako je Paula svirala i pjevala Bijeli Božić. Donašam tu snimku i ovdje te vam ujedno svima želim i sretan Božić i blagoslovljenu Novu 2012.godinu. Paula Rossini - Bijeli Božić |
- 17:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 15.12.2011.
Živimo u svijetu sustavnoga zaglupljivanja
|
Božica Jelušić, književnica Živimo u svijetu sustavnoga zaglupljivanja Razgovarao Andrija Tunjić Naše doba je doba interesnih čopora / Žrtva je najveća stvar koju nam je namrla naša civilizacija / Strah od govora posljedica je neobrazovanosti čovjeka da razumije metafore / Ima jako uplašenih koji se boje iskazati svoje mišljenje i skrivaju se iza autoriteta / Intelektualac je sposoban za unutrašnje čitanje stvarnosti / Zaglupljivanje je svjetski trend / Današnji hrvatski pisac sjeda za tipkovnicu i piše 130, 150 kartica o nečemu i to se onda drži književnim radom / Forsiranje ružnoga i trivijalnoga ubilo je umjetnost / Kajkavski postoji kao jezik, a ne kao dijalekt / Jezični unitarizam jednako je opasan kao i politički / Položaj pjesnika u provinciji dobar je samo kada pjesnik od sebe napravi instituciju / Hamvas je jedini pisac, osim Miłosza, s kojim sam se identificirala / Vezana forma je disciplina, ponovno uspostavljanje reda, nije ni retrogradna, ni nemoderna / Bog je oblikotvorna i skladotvorna energija koja djeluje na ljudsku prirodu / Za mene je jedini čovjekov napredak onda kada čovjek napreduje u duhu / U demokraciji se mnogo toga mora da bi se nešto smjelo U šezdeset godina života i četrdeset godina djelovanja književnica Božica Jelušić napisala je četrdeset knjiga, objavila nekoliko stotina bibliografskih jedinica, bila kritičarka, recenzentica i prevoditeljica, novinarka, ekologinja, učiteljica i školnica, kustosica i društvena aktivistica. Sve to i skori rođendan povod su ovom razgovoru u kojem govori o sudbinskim problemima našega doba. Gospođo Jelušić, u knjizi kolumni Pisanje u vjetar pišete o našem dobu i prostoru, pokušavate ponuditi odgovore ili razloge nekim događajima. Je li naše vrijeme današnjem čovjeku dar s obzirom na njegovu pohlepu, preuzetnost, bahatost...? Na to sam odgovorila jednim svojim kajkavskim stihom: „Nešče me pita kakvo je vani vreme. Velim glavozgubeče“. Dakle, ovo je vrijeme gubljenja glave, raspamećivanja, to je vrijeme pohlepe koja skraćuje ljudski vidik. Naše je vrijeme razorna i demonska snaga koja frustrira, a očituje se u korisničkom mentalitetu spram prirode. Čovjek je sklon razoriti svoje gnijezdo, svoje stanište, samo da bi u tom jednom, kratkom životnom vijeku ostvario što veću udobnost i korist od prirode. Osim što je glavozgubeče to je i, kako je rekao Osip Mandeljštam, vučje doba, to je vijek vukova koji skaču i hvataju za šiju. Naše je doba doba interesnih čopora koji prijete nemoćnoj i pacifiziranoj manjini koja po kršćanskim načelima vjeruje u ljudsku dobrotu. Istodobno je vrijeme vučjih čopora i glavozgubeče. Može li današnji čovjek preživjeti izazove 21. stoljeća? Mogao bi kada bismo mogli živjeti u znaku četiri E: ekonomija kao ispravna podjela dobara, ekologija kao čuvanje vlastitog prostora i prirode, etika kao moralno i čovječno postupanje i na kraju ekumenizam kao religijska potrpljivost, tj. da svi putovi vode istom duhovnom izvoru. Tomu bih dodala i peto E, edukaciju. Tih pet E uvjet su opstanka i razvoja naše civilizacije. Zašto je današnji čovjek posvećen materijalnom, a ne duhovnom? Zato što su ga njegove vođe minulih desetljeća vrlo perfidno uvjerile da je gospodar nečega. Čovjek mora shvatiti da je gospodar ničega. Nije gospodar ni vlastita života. Mora shvatiti da su život i vrijeme, heraklitovski gledano, rijeka koju prelazi s obale na obalu da bi dosegnuo vječnost; da na tom putovanju do pola rijeke sakuplja i tegli materijalne terete identificirajući se s njima kao vlasnik, a onda od pola rijeke otpušta te terete kako bi lakše doplivao na drugu obalu, jer ga taj teret vuče dolje. Opsjednut materijalnim, čovjek zapravo prerano kopa svoj grob i svoje potonuće jer ne može prevući goleme terete imovine i svijesti o tome da je gospodar ničega. Snimio Boris Kovačev Znači li to da današnjem čovjeku, kako se često čuje, nedostaje duše? Apsolutno. Pojam duše ishlapio je, iščeznuo, prije svega iz razgovora, potom iz našega svjetonazora, i duša još postoji uglavnom kao instrument zastrašivanja. U katoličkoj dogmi ljudima se prijeti paklom ako krenu krivim putem. No pakao nije dio nerazorive kozmičke svijesti, koja ostaje i nakon smrti, nego nešto što su ljudi stvorili na zemlji – ljudska duša dnevno prolazi kroz pakao na zemlji koji je stvoren upravo materijalnom opsesijom i dezorijentacijom modernoga čovjeka, koji se svjesno odriče vrhunskih etičkih vrijednosti. Čovjek pogubi dušu jer se dade zavesti lažama i paralažama modernoga svijeta putem medija, obećanih umjetnih rajeva, bilo da se zovu blagostanje, droga, uživanje u seksu, bilo da se bavi iskušavanjem rubnoga i opasnoga. Čovjek podlegne tomu, tu iluziju uzme zdravo za gotovo, radi na njoj, i onda upada u pakao. „Pakao je veoma živ u patnjama današnjeg svijeta“, tvrdi Denis de Rougemont. Kad svijet postavite u relacije: pakao/materijalno i manjak povjerenja u sebe, manjak duševnosti – ima li smisla žrtvovati se u današnjem vremenu? Ima. Pokojni Vlado Gotovac, moj veliki prijatelj i veliki uzor, i jedan od rijetkih besprijekornih ljudi koje sam u životu srela, rekao je: Najljepše je žrtvovati se za uzaludnu stvar. Žrtva je najveća stvar koju nam je namrla naša civilizacija. Postoji katoličko načelo koje glasi: Nasljeduj Krista. To načelo možemo nasljedovati upravo u toj žrtvi za druge, za zajednicu i napredak. Ono što apsolutno vrijedi i što se kršćanstvu ne može poreći Kristov je dobrovoljni odlazak na križ kao primjer beskrajne patnje i prihvaćanje patnje kao dobrovoljne moralne žrtve. Isplati se žrtvovati. I kada ljudima, koji osjećaju žrtvu, nedostaje razgovora, nedostaje riječi? To je zato što im nedostaje vremena. Najveća vrijednost koju možemo darovati jedni drugima jest vrijeme. Toga postanete svjesni nakon šezdesete – tog strahovitog prolaženja vremena i osjećaja da nećete završiti svoju misiju na zemlji, da nećete ostvariti planove, da nećete spoznati sebe kao osobu. Onoga časa kada čovjek spozna dragocjenost vremena i daruje ga drugomu, nekom cilju ili osobi, to je velika žrtva. Darovati čovjeku vrijeme najveća je žrtva. Zašto danas vlada strah od riječi, od pravoga razgovora? Je li to posljedica manipulacije svijetom? Robert Frost, američki poeta laureatus, istaknuti intelektualac svoga vremena – koji je bježao iz akademske zajednice u provinciju gdje je uzgajao piliće i bavio se nekim uzaludnim akcijama – govorio je da je jedino pravo poučavanje zapravo poučavanje metaforom. Da je jedini pravi govor zapravo govor metafore i da će većina ljudi biti prevarena s pomoću metafore. Strah od govora posljedica je neobrazovanosti čovjeka da razumije metafore. Metafora je postala laž? To su ljudi shvatili. Manipulatori metaforom varaju ljude. Kažu im nešto što zapravo cilja na nešto drugo, jer metafora je prispodoba, a alegorija „gledanje kroz riječi“ na drugu stranu nečega, a ljudi to uzimaju površinski, doslovan sloj tog obećanja, te metafore. Dakle, oni koji manipuliraju govorom, riječima, alegorijama i metaforama, oni su zapravo svezali gordijski čvor i riječi više ne vrijede. Razgovor je opasan ili poguban, jedan ide šumom, drugi drumom, sve je to šum u prijemnom kanalu. Vrlo je malo razgovora koji teže raščišćavanju situacije, razbistrivanju ili nekakvu konačnom rješenju. Ljudi trabunjanju, klepeću, natucaju i praznoslove, a govore relativno rijetko, u izvornom smislu pojma. I rezultat toga onda su bezosjećajni, pretenciozni, bahati ljudi? I uplašeni ljudi. Ima jako uplašenih, frustriranih ljudi koji se boje iskazati svoje mišljenje, koji se skrivaju iza autoriteta i velikih ideja kao što su pripadnost nekoj ideologiji, partiji, naciji, boji, barjaku... Svi bi se iza nečega sakrili. Pa i iza kičerskih domoljubnih stihova, zbog kojih će ići u zatvor jer im je rečeno da ta pjesma izražava njihovu ideju ili naciju, iako je trivijalna i bezvezna. Svoj zatvor slavit će kao neku vrstu hrabrosti ne znajući da su s pomoću metafore prevareni, da su uzaludno osramotili ime dospjevši u zatvor zbog manipulatora. Je li to i zato što današnji intelektualac zapravo nije intelektualac, nego profesionalac? Da. Treba razlikovati pojam intelektualac od pojma profesionalac, koji ima akademsku diplomu koja osposobljava čovjeka da bude zanatlija u jednom fahu, a sve ostalo mora nadograditi kako bi bio sposoban opravdati riječ intelektualac, koju tvore dvije latinske riječi; inter i lectus, što znači unutrašnje čitanje. Intelektualac je onaj koji je sposoban za unutrašnje čitanje stvarnosti. Nažalost, devedeset posto predstavnika akademske zajednice nije sposobno za takvo čitanje stvarnosti, već samo za snalažljivost s pomoću koje zanatlija obavlja neki posao. Sve zablude današnjega svijeta proistječu iz totalne nekompetencije ljudi, koji drže da im jedan papir, koji su ponekad teškom mukom stekli, omogućava automatski status intelektualca. Intelektualac razmišlja, propituje, čita, poučava, bez prestanka, tako održava svoj status. Zašto se glede toga malošto mijenja? Zato što je najinertnije mjesto na svijetu ljudska svijest. Dok se društvo razvija u obliku velikih preskoka, industrijalizacije, prodora u svemir itd., ljudska svijest potpuno je tromo mjesto. Zato ćete u svijesti intelektualca ili uopće čovjeka 21. stoljeća još pronaći dio srednjovjekovlja – naivne predodžbe, strahove... Ta se svijest zbog sporosti nije pomaknula od nekih srednjovjekovnih stereotipa. Valjda im je udobno u tom okviru, osjećaju se sigurnima. Malo je ljudi spremno slijediti nove spoznaje, a da ne govorimo o tromosti cijelih institucija ili Katoličke crkve, koje vrlo teško prihvaćaju svijet prema novim spoznajama. Nije li zato naša civilizacija došla u stanje kada je nešto, za što mislimo da je napredak, zapravo nazadovanje? U pravu ste. Jedini je napredak napredak svijesti. Nije napredak imati kilometre i kilometre asfalta, a zaboraviti kako se pali logorska vatra, ili kako se preživljava u prirodi na onome što se u okolišu nađe; na korijenju, divljim plodovima, raznom zrnevlju... Napredak se postiže kada se postigne stanovita ravnoteža između čovjeka i prirode, s jedne strane, i s druge, kako kaže D. de Rougemont, kada je čovjek solidaran, a ne solitaran. Današnji čovjek mora više poraditi na solidarnosti, na sinergiji, na civiliziranom djelovanju koje unapređuje društvo u cjelini, a ne ustrajavati na jačanju individualizacije i na potpunoj odvojenosti čovjeka od prirode te narcisoidno uživati u formalnim dokazima napretka kao što su strojevi, računala, auti, mobiteli, žice i nežice... To samozadovoljstvo ubija u čovjeku stvaralački impuls. Stanko Lasić napisao je da živimo u monološkom svijetu. Zašto ljudi ne vole one koji drukčije govore i misle? Razlog tomu je zaglupljivanje. Zaglupljivanje je svjetski trend, njemu služe svi mediji, sve tzv. društvene mreže. Današnji svijet izložen je trajnu procesu sustavnog zaglupljivanja, nerazvijanju samostalnog mišljenja, lošem obrazovanju, a osobito ubijanju bilo kakva kritičkog suda. Zato se osoba koja nije izgrađena da može misliti priklanja općoj klimi i općim idejama. Ono što se danas u medijima može naći trač je, zloba, huškanje, površnost, incidentnost, prostota, pornografija, kič, opća trivijalizacija. Danas se ulazi u tuđe postelje, u tuđe živote, u najstrožu intimu dva bića, oko nas su raskramareni leševi, mučene životinje... Sve se to redovito vrti po tzv. društvenim mrežama kao normalno, time vam se neizravno poručuje: ma ne mari, to ionako sutra neće biti aktualno. Ljudski duh izložen je svim tim đavolskim sredstvima umrtvljivanja, otupljivanja i nesposobnosti za samostalno mišljenje. To je sve suprotno od dijaloga, koji je od antičkih vremena uvijek bio sredstvo raščišćavanja situacije i razmjene misli. Dijalog znači da imate misao koju nudite drugom na ogled i on vam odgovara svojom kontraargumentacijom. Da biste razgovarali, morate imati stav, da biste znali i mogli izraziti stav, morate imati izgrađen vokabular, da biste imali vokabular, morate se, per analogiam, obrazovati. Umjesto toga imamo površnost, proklizavanje kroz situacije, i kada se to spoji sa svime što nas čini neosjetljivima jer smo vizualno bombardirani strahotama današnjega doba, imamo šutnju. Rezultat toga je šutnja! Bojite li se da vas „pozoj ne bu pozobal“, kako ste na jednom mjestu napisali? Da. Pozoj je vrag, zmaj, demonska životinja i znak srednjovjekovne ikonografije, pozoj je biće mraka, dubina, pakla, Hada, čega god hoćete. Pozoj drijema, drijema i čeka da ga nahuškamo jedni na druge, a kada se probudi iz mračne špilje u koju smo ga privremeno stjerali, tada imamo ratove, pokolje, koji se u ovim prostorima javljaju svakih tridesetak godina. Strah me pozoja. Ja sam majka, baka, učiteljica i strah me za svu tu djecu koja su mi bila povjerena i koja bi sutra mogla biti raskomadani udovi na bojišnici. Da, vrlo me strah pozoja. * * * Razgovor u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Vijenca br. 464-465, od 15. prosinca 2011. godine. |
- 10:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #
nedjelja, 27.11.2011.
Istinski advent
|
Jutros nam se otvara novi dan. S njime nadolazi i ono uobičajeno ili, možda, nešto sasvim novo i nepredviđeno. Svakako otvaramo se prema budućnosti i spremni smo nešto činiti za nju. Tako smo se već probudili u dan što nadolazi, probudili smo se u njegove događaje. Sve što činimo zapravo je usmjereno prema budućnosti. Spremamo se na posao kako bismo osigurali svoju budućnost, djeca idu u školu da bi postala vrsnim stručnjacima na svom području i tako osigurala ne samo potrebita materijalna dobra, nego prije svega dostojanstven ljudski život. Nitko zdrav i priseban ne želi zbog sadašnje komotnosti zapriječiti življenje i uništiti svoje mogućnosti. Zato jedan studira, drugi piše, treći otvara poduzeće, četvrti kupuje dionice. Malo se radi za samu sadašnjost. Ona brzo izmiče. Jedni je shvaćaju ratištem na kom prošlost stalno pobjeđuje, a drugi točkom obrušavanja budućnosti u prošlost. No budućnost se ne predaje. Čudna je to borba. Pobjednika nestaje, pobijeđeni stalno nadolazi. Ne mogu jedan bez drugoga. Prošlost nema smisla bez budućnosti, ali ni ova nije sasvim neovisna o prošlosti. Ne može se ona postavljati posve autonomno. U mnogim stvarima već su joj stavljene granice i određene mogućnosti. No, dok ona nadolazi, mi živimo. Prestane li pritjecati, umiremo, nestaje nas. Zato se čovjek stalno otima smrti tražeći spas i utočište u novosti života. Čovjek je zapravo biće što nadolazi. Tako, ako baš nismo posve sigurni da ono što radimo ima smisla i ako nam netko ne vjeruje, upućujemo ga na čekanja, velimo: »Budućnost će pokazati da imam pravo.« Od nje očekujemo pravorijek. Čovjek je adventsko biće. Zna da još sve ne zna, ali se nada da će se razotkriti sve tajne, izreći nedvosmislenu i neopozivu riječ o svim nejasnoćama, sumnjama, djelima, činima, namislima, nakanama, projektima. Pravorijek, nekako je već prisutan. Očekuje se objava njegove punine. Iako se sam čovjek nije do kraja razotkrio niti je prosudba njegovih djela konačna, kršćani vjeruju da je iščekivanje rođenja novog čovjeka, djeteta iz Betlehema pravo življenje adventske naravi. S djetetom valja rasti u budućnost koja je s Isusom počela, ali se do kraja nije razotkrila. Za kršćane Isus je put prema velikoj budućnosti koja će zasjati u svom punom bogatstvu na kraju vremena. Ako ona ne zasja, ostat će nam mnoga pitanja neriješena, temeljne želje neispunjene, a mi prevareni. Nije, valjda, moguće da smo tako sazdani da cijelim bićem trčimo za mamcem koji ne postoji. A budući da se moramo micati, ako hoćemo opstati, ne prepoznavši prave vrijednosti, često trčimo za stvarima koje nas ne mogu zadovljiti, nego samo zarobiti. Već smo puno puta iskusili da poslije njih ostaje praznina što vapi za ispunjenjem. Koji su tvoji mamci? Što te neodoljivo privlači? Advent-Došašće za kršćane je priprava na životni put s Isusom do potpune istine. Nikola Stanković, "Zrno vjere" Prenosimo: Katolici na internetu |
- 00:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #
petak, 18.11.2011.
Bitka za Vukovar i priča o ljubavi
|
napisao: Ante Nazor „Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.“ Siniša Glavašević, Priča o ljubavi S dolaskom jeseni, slike iz 1991, jedne od najvažnijih godina u hrvatskoj povijesti, vraćaju se, vjerujem, svima koji su u tim danima bili negdje na bojištu ili negdje drugdje gdje je trebalo biti da bi se pomoglo obraniti Domovinu. Kad se jednom uvuče u osjetila, miris bojišta teško je potom izbaciti, moguće ga je tek potisnuti na neko vrijeme, dok opet ne zamiriše u svom punom sjećanju i koktelom emocija podsjeti nas na dane tuge, ali i neizmjernog ponosa i slave. Sjećanja su brojna, zasigurno ih ima koliko i branitelja, i zasigurno ovise o bojištu na kojem je netko bio. No s velikom sigurnošću može se reći da spomen Vukovara u svih branitelja izaziva slična sjećanja i osjećaje. Zahvaljujući neizmjernoj ljubavi njegovih stanovnika, posebice branitelja, prema svome domu i Domovini, Vukovar je već u jesen 1991. postao simbol obrane Hrvatske.  Gradski muzej Vukovara i oko njega / Snimio Vlado Cervenka Dakako, kao svaki drugi povijesni događaj, tako se ni Bitka za Vukovar ne može promatrati odvojeno od ostalih suvremenih događaja, a njezina raščlamba ne može biti objektivna ako se pritom ne razmotri situacija na cijelom hrvatskom ratištu. Povijesno razdoblje o kojem govorimo obuhvaća raspad Jugoslavije i stvaranje demokratske Republike Hrvatske te obranu i oslobađanje hrvatskoga državnog teritorija, koji je bio okupiran u agresiji Srbije i Crne Gore, odnosno JNA i srpsko-crnogorskih postrojbi na Hrvatsku. Svoj temeljni cilj – stvaranje „jedinstvene države u kojoj će živjeti svi Srbi na Balkanu“ – tadašnja srpska politika prvo je pokušala ostvariti centralizacijom postojeće države i osiguravanjem prevlasti najbrojnijega (srpskog) naroda u njoj (po načelu „jedan čovjek, jedan glas“), a potom i vojnim putem, oslanjajući se na JNA. Sve ostalo posljedice su takve politike i agresije. To treba uzeti u obzir prije nego što se krene u pojedinosti. Velikosrpski huškački mitinzi Srbi u Hrvatskoj 1990. nisu imali objektivan razlog za oružanu pobunu. Dakako, bilo je incidenata i s hrvatske strane, no kronologija događaja i povijesni izvori pokazuju da se oružana pobuna dijela srpskoga naroda u Hrvatskoj 1990. ne može opravdavati odnosom hrvatskih vlasti prema Srbima. Organizirana i vođena iz Beograda, ona je bila uvod u otvorenu srpsku agresiju. Zapravo, sadržaj brojnih dokumenata srpske strane koji pokazuju zašto su od 1990. pa sve do hrvatske oslobodilačke operacije Oluja propali svi mirovni pregovori može se sažeti u izjavi „predsjednika Vlade SAO Krajine“ Milana Babića iz 1991: „Uvjeravam vas da ćemo mi u Krajini prije izginuti ili se iseliti iz Krajine u Evropu nego što ćemo pristati na bilo kakav život u bilo kojoj državi Hrvatskoj.“ Politička situacija na vukovarskom području postala je složenija nakon što je na osnivačkoj skupštini Srpske demokratske stranke (SDS) na vukovarskom izletištu Adica 10. lipnja 1990. govorio njezin čelnik Jovan Rašković, no velikosrpska politika u istočnoj Slavoniji i vukovarskoj općini snažnije je nastupila serijom mitinga u veljači i ožujku 1991. Na njima su nazočni Srbi otvoreno odbacivali Ustav RH i prijetili Hrvatima i hrvatskoj vlasti. Jednako kao i u ostalim dijelovima Hrvatske, situacija na tom području znatno se pogoršala nakon oružanoga sukoba između hrvatske policije i srpskih terorista na Plitvicama 31. ožujka 1991. Srpski ekstremisti postavili su barikade u Borovu Selu, a potom i u ostalim selima vukovarske općine naseljenim pretežito srpskim stanovništvom – Pačetinu, Boboti, Bršadinu, Negoslavcima, Trpinji. Na barikadi u Bršadinu pucali su 2. travnja na civilni automobil, pri čemu je ranjena suvozačica. Potom su u travnju na novim mitinzima Srba u Borovu Selu i Jagodnjaku u Baranji, o planovima stvaranja jedinstvene i velike srpske države, koja bi obuhvatila veći dio teritorija Republike Hrvatske, govorili državni i politički dužnosnici iz Srbije. Govoreći na teritoriju Republike Hrvatske oni su javno zaprijetili Hrvatima, a govor Milana Paroškog u Jagodnjaku, s isticanjem „prava na ubojstvo“ zapravo je bio poziv Srbima na pobunu protiv hrvatske vlasti i na obračun s Hrvatima na tom području. Takva agresivna i huškačka retorika srbijanskih političara dovela je 2. svibnja 1991. do krvoprolića u Borovu Selu kod Vukovara, gdje su lokalni i pridošli srpski teroristi iz zasjede ubili dvanaest i ranili više od dvadeset hrvatskih policajaca. Pritom je poginuo i jedan terorist. Istoga dana kod Polače kraj Zadra ubijen je i hrvatski policajac Franko Lisica. Nakon krvavog 2. svibnja 1991. na vukovarskom području zavladalo je ratno stanje i započele su intenzivne pripreme za rat. Činjenica da je 2. svibnja u neposrednoj blizini Vukovara ubijeno dvanaest hrvatskih policajaca pokazuje koliko su neutemeljene tvrdnje da Srbi nisu započeli rat u Vukovaru! Napadi sa svih strana Otvorena srpska agresija na Vukovar i tromjesečno neprekidno granatiranje grada iz svega raspoloživog oružja započelo je 25. kolovoza 1991. Vukovar je napadan s kopna, s brodova JNA na Dunavu i zrakoplovima JNA iz zraka, odnosno iz smjera Borova Sela, Trpinje, Bršadina, Negoslavaca, Lipovače, Sotina, Dalja, iz vojarne JNA u Vukovaru i gradskoga naselja Petrova Gora te iz Vojvodine i s teritorija Srbije, iz koje su u Hrvatsku gotovo neprekidno ulazile kolone vojnih vozila JNA. JNA i srpske dobrovoljačke postrojbe djelovale su zajednički, prema planovima i pod zapovjedništvom Generalštaba Oružanih snaga SFRJ u Beogradu.  Vukovar, studeni 1991. Iako su i u općini i u gradu Vukovaru Hrvati bili najbrojniji narod, zbog velikoga postotka Srba u ukupnom broju stanovništva općine Vukovar, zbog okruženja selima s većinskim srpskim stanovništvom i zbog neposredne granice sa Srbijom, a ponajviše zbog golema nerazmjera u naoružanju i vojnoj opremi u korist JNA, velikosrpski su stratezi na vukovarskom području očekivali laganu i brzu pobjedu. Tim više jer najveći dio vukovarskih branitelja i njihovih zapovjednika nije imao potrebne vojne naobrazbe ni ratnog iskustva. Ipak, neki od njih, primjerice zapovjednik obrane Borova Naselja Blago Zadro, koji je poginuo 16. listopada, postali su legendom obrane Vukovara i Hrvatske. Činjenica da su u velikom broju, uz borce, ginuli i zapovjednici: Velimir Đerek Sokol, Ivan Poljak Sokol te Petar Kačić Bojler – zapovjednici na Sajmištu, Ivan Šoljić Veliki Joe na Mitnici, Alfred Hill – zapovjednik Vojne policije, Nenad Sinković Legija – zapovjednik inženjerijske jedinice, i brojni drugi, govori o žestini sukoba i hrabrosti istinskih heroja, koji su predvodili vukovarske branitelje.  Progon stanovnika na Mitnici Prema nekim podacima, koji uključuju cjelokupnu logistiku te liječnike i medicinsko osoblje vukovarske bolnice, tijekom srpske opsade u neprijateljskom okruženju grad Vukovar (uključujući i selo Bogdanovce) branilo je oko 4020 branitelja. No snage branitelja s oružjem u samu gradu ni u jednom trenutku nisu prelazile broj od 1800 do 2000 pripadnika policije te ZNG-a, HOS-a i dragovoljaca iz raznih krajeva Hrvatske ustrojenih u 204. brigadu HV-a, razvučenu na više od deset kilometara dugoj fronti. Uz Hrvate, grad su branili i pripadnici ostalih narodnosti u Hrvatskoj, među njima i Srbi. Dakako, obrana Vukovara provodila se uz zajedničku potporu i doprinos civilnih struktura grada, koje su bile pod koordinacijom Kriznoga štaba, predvođena povjerenikom Vlade RH za Vukovar Marinom Vidićem Bilim. Svakodnevno su surađivali sa zapovjedništvom obrane grada, kojim je zapovijedao Mile Dedaković Jastreb, a potom Branko Borković Mladi Jastreb te s Policijskom upravom, čiji je zapovjednik bio Stipe Pole.  U podrumima Borovo komerca Istodobno, GS HV-a i Operativna zona HV-a Osijek planirali su akcije za deblokadu grada, a radi vojne pomoći Vukovaru angažirane su snage u njegovoj okolici, posebno topništvo. U tu svrhu 16. listopada ustrojena je i Operativna grupa HV-a Vinkovci, Vukovar i Županja, koja je prema procjeni njezina zapovjednika Mile Dedakovića, u tijeku završnih borbi za grad, na raspolaganju imala oko 6800 ljudi, 15 tenkova, 11 oklopnih transportera, 52 topa kalibra 20–100 mm, 32 topa kalibra većeg od 100 mm, 1 VBR i 68 minobacača. Pokazalo se da s tim snagama nije bilo moguće obraniti grad od napada srpskoga agresora. Prema izvoru JNA, sredinom studenoga 1991. snage JNA (1. VO) u istočnoj Slavoniji brojale su 37.613 vojnika, 676 tenkova, 505 oklopnih transportera, 428 komada oruđa „artiljerije za podršku“, 158 komada oruđa „protuoklopne artiljerije“ i 380 komada oruđa „protuavionske aritljerije“, a snage TO Srbije 9582 „vojnih osoba“. David protiv Golijata Život stanovnika Vukovara u potpunosti se morao prilagoditi ratnim uvjetima. Patnju i stradanje u napadnutom gradu trpjeli su jednako svi građani – i Hrvati i Srbi i svi ostali. Granate koje su srpske snage slale na grad nisu birale nacionalnost… Hrvatski radio Vukovar upozoravao je slušatelje da ne napuštaju skloništa, čak ni nakon potpisanih primirja, koja srpske paravojne postrojbe nisu poštivale. Zaposlenici Radija, koji su svoj posao savjesno obavljali sve do okupacije grada (Siniša Glavašević, Zvjezdana i Branimir Polovina, Alenka Mirković, Vesna Vuković, Josip Estereicher, Zdravko Šeremet), bili su snažna moralna potpora braniteljima. Njihova iscrpna i dramatična, ali topla i ohrabrujuća javljanja iz Vukovara s nestrpljenjem i zebnjom čekala su se u domovima diljem Hrvatske. Zbog toga su nakon okupacije Vukovara novinara Hrvatskog radija Vukovar Sinišu Glavaševića i tehničara Branimira Polovinu srpski vojnici ubili na Ovčari.  Uništen tenk JNA na Trpinjskoj cesti Usprkos herojskom otporu, znatno brojnija i nadmoćnija jugovojska, u čijem su se sastavu borili pobunjeni Srbi iz Hrvatske, četnici i ostale paravojne srpske postrojbe, slomile su herojski otpor malobrojnih, opkoljenih branitelja i do ponedjeljka 18. studenoga 1991. okupirale najveći dio Vukovara. Sljedeći dan, 19. studenoga, okupirano je i Borovo Naselje, a manji dio hrvatskih branitelja nastavio je pružati otpor neprijatelju do ranih jutarnjih sati 20. studenoga. S okupacijom grada uslijedila su masovna smaknuća hrvatskih branitelja i civila te pljačka i progon civilnoga pučanstva. Pod srpskom okupacijom Vukovar je, zajedno s Baranjom i ostalim dijelovima istočne Slavonije i zapadnoga Srijema – tzv. UN sektor Istok, ostao sve do 15. siječnja 1998, kada je tzv. procesom mirne reintegracije konačno vraćen u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Prema podacima Ministarstva zdravstva, 19. studenoga 1991. na području Vukovara bilo je oko 14.100 civila: oko 10.000 u Vukovaru, oko 4000 u Borovu Naselju i oko 100 u Lušcu, a hrvatskih branitelja bilo je oko 900: oko 450 u Vukovaru i oko 450 u Borovu Naselju. U vukovarskoj bolnici je na dan okupacije bilo oko 420 ranjenika i bolesnika, a u skloništu-stacionaru Borovo Commercea bilo je oko 250 ranjenika. Ravnateljica bolnice dr. Vesna Bosanac i zapovjednik ratnoga saniteta općine Vukovar dr. Juraj Njavro, zajedno s ostalim liječnicima, medicinskim sestrama, tehničarima i ostalim osobljem postali su simbolom humanosti. Tijekom gotovo puna tri mjeseca opsade Vukovara savjesno i požrtvovano radili su danonoćno, bez pravoga odmora i na granici iscrpljenosti. Svi ranjenici bili su jednako tretirani i zbrinuti bez obzira na vjeru ili nacionalnu pripadnost. U bolnici su liječeni i ranjeni vojnici agresorske JNA, čak i pripadnici ozloglašenih srpskih paravojnih postrojbi. Nakon okupacije najmanje 266 ranjenika, djelatnika bolnice i članova njihovih obitelji te drugih civila izvedeno je iz bolnice i ubijeno ili se vode kao nestali; od toga broja na Ovčari je 20. studenoga 1991. ubijeno 200 osoba, u dobi od 16 do 72 godine. Dok su vojnici JNA iz bolnice izvodili ranjenike i osoblje bolnice, njihov zapovjednik, „oficir“ JNA, Veselin Šljivančanin, koji je preuzeo nadzor nad bolnicom i kontrolirao situaciju, održao je „govor pobjednika“ okupljenim liječnicima i medicinskom osoblju, naglasivši da se JNA i ostale srpske postrojbe zajednički bore i djeluju s istim ciljem. Tijekom napada na grad JNA i srpske dobrovoljačke postrojbe razrušile su ili oštetile gotovo sve vukovarske građevine, ne poštedjevši pritom ni bolnicu, ni vjerske, kulturne i povijesne spomenike, ni gospodarske i stambene objekte (u Vukovaru je uništeno ili oštećeno 25.590 stanova, što je 91 posto ukupnoga broja stanova). Ljubav kao izvor hrabrosti Agresor je bio višestruko brojniji i bolje naoružan od vukovarskih branitelja; raspolagao je više nego deseterostruko većim brojem topničkog oruđa i više nego stostruko većim brojem granata i mina te ostalog streljiva, a branitelji nisu imali ni borbene zrakoplove. Zato je fascinantan i sam podatak da je obrana Vukovara gotovo puna tri mjeseca odolijevala napadima toliko brojnijeg i bolje opremljena neprijatelja. Tako golem nerazmjer između agresora i branitelja u kvaliteti i broju tehnike te obučenosti i broju vojnika, u odnosu na borbene rezultate postignute u bitci za Vukovar, potvrđuje da nijedna vojna doktrina ne smije zanemariti domoljublje, odnosno motivaciju vojnika. Ujedno, ti podaci najbolji su odgovor zlonamjerno plasiranim „informacijama“ u javnost „da je Vukovar prodan“ ili „da je predsjednik Tuđman namjerno žrtvovao Vukovar, kako bi Hrvatska dobila međunarodno priznanje“, ili čak zato „da bi se hrvatska nacija homogenizirala i očistila od Srba“. Koliko su takve teze neutemeljene, pokazuje podatak da je na sastanku u Uredu predsjednika Republike 14. studenoga 1991, prilikom rasprave o ekstremnim ponašanjima u Hrvatskoj, predsjednik Tuđman rekao da će se suprotstaviti mišljenjima „da ne može niti jedan Srbin ostati u Hrvatskoj“. Dakle samo nekoliko dana prije okupacije Vukovara, u teškom i mučnom ratnom stanju, čiji se kraj nije nazirao, a u kojem su zbog nastale psihoze uvjeti itekako bili „pogodni“ za osvetu, protjerivanje i razna zlodjela nad Srbima u Hrvatskoj, predsjednik Tuđman ostao je dosljedan politici zaštite građanskih i nacionalnih prava svih hrvatskih građana na teritoriju pod hrvatskom vlašću. Vukovar je okupiran, no upornom i žilavom višemjesečnom obranom njegovi branitelji spriječili su početni zamah i usporili očekivanu dinamiku napadnih operacija neprijatelja. Žrtvujući vlastite živote stvorili su prijeko potrebno vrijeme da se u ostalim dijelovima Hrvatske provede mobilizacija i ustroje nove postrojbe te nabavi oružje i ostala sredstva ratne tehnike, kao i da hrvatsko vodstvo intenzivira diplomatske aktivnosti u svrhu međunarodnoga priznanja. Uz to, obrana Vukovara onemogućila je spajanje snaga JNA iz istočne i zapadne Slavonije, koje je u planovima JNA za osvajanje Hrvatske imalo strateško značenje. Istodobno, ubojstva civila i razmjeri razaranja Vukovara razotkrili su svjetskoj javnosti pravu sliku srpske agresije, a branitelji Vukovara pokazali su da je moguće uspješno se boriti protiv toliko nadmoćnijeg agresora. Time su pridonijeli razumijevanju događaja u Hrvatskoj i ubrzali međunarodno priznanje Hrvatske, a domoljubljem i hrabrošću zaslužili su počasno mjesto u hrvatskoj povijesti. Iznimnom ulogom u sprečavanju neprijatelja da okupacijom cijele istočne Slavonije ostvari operacijsku dubinu, odnosno povoljne uvjete za dalje napredovanje prema Zagrebu, obrana Vukovara poprimila je strateško značenje za ukupnu obranu Hrvatske. Zato se može reći da su vukovarski branitelji otvorili vrata uspostavi slobodne i neovisne Hrvatske i pobjedi Hrvatske u Domovinskom ratu. Brojni autori posvetili su svoje tekstove herojima Domovinskog rata, diveći se žrtvi i veličini hrvatskih branitelja. S posebnim divljenjem govori se o braniteljima Vukovara. Među njima se toplinom, iskrenošću i originalnošću izdvaja knjiga 91,6 MHZ – glasom protiv topova Alenke Mirković, novinarke ratnoga Hrvatskoga radija Vukovar. Njezina rečenica, „Isuse Bože, kakvi ljudi ovdje ginu!“ – temeljena na osjećajima „topline, neizmjerne zahvalnosti i tuge“ – nameće se kao zaključak istinite priče o obrani Vukovara i Hrvatske 1991, i kao jednostavan opis, odnosno sažetak vrlina ljudi koji su branili Vukovar i obranili Hrvatsku. Hrabrost, požrtvovnost, solidarnost i spremnost na smrt radi obrane dobra, vrline su utemeljene na ljubavi. Upravo zato Bitka za Vukovar nije samo važan događaj iz hrvatske vojne povijesti, nego i priča o ljubavi, što je istaknuto u naslovu ovoga teksta. Jer je ljubav prema vlastitoj obitelji, svojim sugrađanima, domu i Domovini, koje su tako srčano branili, bila najsnažniji motiv vukovarskim braniteljima. Tu je ljubav kao glavni izvor neizmjerne hrabrosti vukovarskih branitelja prepoznao novinar, pisac i heroj Siniša Glavašević i na sebi svojstven način opisao u Priči o ljubavi; ona je sjajna poruka svima koji traže smisao života i ideale zbog kojih vrijedi umrijeti: „Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću – ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.“ Prenosim: Vijenac |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 17.11.2011.
Nemojte zaboraviti....Vukovar...Škabrnju...Saborsko...Maju...Glinu...
 Vi mladi koji niste doživjeli strahote rata nemojte zaboraviti žrtve rata i ono što se dogodilo u Vukovaru i mnogim drugim mjestima stradanja hrvatskih vojnika i civila čija je jedina krivica bila u tome što su željeli slobodu za Hrvatsku. Hrvatska je nastala u ratu. Sjećajte se tih žrtava i štujte ih pa i onda kad nas koji smo to doživjeli i sudjelovali više ne bude. |
- 07:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #
srijeda, 02.11.2011.
Dušni dan
|
Zvona Dušnog dana zovu čovjeka da se sjeti svoje ljudske sudbine. Na krilima vjetra dopiru nam zvuči s tornjeva, a s njima misli na one koji su otišli iz našeg svijeta, morali se odijeliti od tijela, kako bi živjeli u vječnoj fazi života. Za Dušni dan isprazne se gradovi živih ljudi na zemlji, a napune se mrtvi gradovi naših groblja. Tako doživimo da naši pokojni nisu mrtvi, nego da žive, i to tu, blizu nas. Stoga odlazimo na njihove grobove da stavimo cvijeće, ali prije svega da im iskažemo ljubav, da pred Boga stanemo molitvom i pokorom, te darežljivošću i milostinjom, kako bi pokojni osjetih' da ih volimo i da ih nikad nismo napustili. Pokojnih se na Dušni dan ne samo sjećamo, jer to bismo mogli činiti kod kuće, nego k njima nekako dolazimo, tamo gdje je znak njihove prisutnosti, gdje smo ostavili njihova tijela, i napravili na neki način zemaljski njihov dom. To je mjesto gdje na njih mislimo, ali i molimo da ih Bog smjesti u mjesto svoga svjetla i mira, na svoju baštinu u nebu. Pokojni su se odijelili od tijela, ali ne i od nas. Jer, duh nije ograničen prostorom i vremenom, on je svugdje i to ne jučer i danas, nego stalno. Stoga su naši pokojnici tu uz nas, oni vide sve što za njih činimo, oni doživljavaju našu ljubav i utoliko se oni sami mijenjaju, oslobađaju mnogih svojih krivica ili zločestoća u kojima su živjeli na zemlji, te se tako sve više približavaju ulasku u nebo. Smrt nas nekako ponovno sastavlja. Ljudi koji su bili međusobno posvađani, ili neprijatelji i u mržnji, znaju doći na grob i svojih neprijatelja. Kao da smrt obrezuje naše grijehe, neprijateljstva, zločestoće i nehumanost, te u nama budi ono najhumanije, najdublje i sveto. Zato kaže poslovica: O pokojniku samo dobro. Grobovi su mjesta gdje doživljavamo krhkost ljudske egzistencije. To je mjesto gdje jasno doživimo svoju ovisnost o Stvoritelju, gdje se i u ateistu budi molitva, to je prostor u kojem svaki patnik počne moliti, postaje vjernik i više ne može biti nehuman. Groblje je i mjesto gdje doživljavamo da se život ne odvija samo na zemlji, nego da još negdje živimo, da još nekamo iza smrti idemo. Naši grobovi su znak prekogrobnog života. Jer, čovjeku se život ne uzima nego mijenja. Dok se mijenja mjesto ovog boravka, dok mijenjamo i materijalno svoje tijelo, dotle živimo u duhu i duši u nebu, očekujući promjenu svoga tijela, njegovo produhovljenje da bismo i s tijelom kao kompletni ljudi mogu zauvijek živjeti u nebu. Tko ne vjeruje da postoji život poslije smrti, dolazeći na groblje doživljava kako to uvjerenje nije istinito. Na groblju doživljavamo svestranost čovjekova života. Čovjek je izišao iz utrobe majke, gdje je živio devet mjeseci, ušao na zemlju, gdje živi određeni broj godina, a onda ulazi u vječnost, gdje ostaje zauvijek. Rađa se iz utrobe majke, od nje dobiva tijelo i psihu, ali duh i osobnost od Boga. Umirući na zemlji ostavlja tijelo, da uđe Bogu s duhom. Tako nas groblja podsjećaju da smo vječni, ali da smo i duhovni. Groblje nas podsjeća koja je naša sudbina. Ako smo zli, ostajemo na neki način tu, sve je tu na groblju, tu smo sve izgubili; ako smo pošteni i čovjekoljubivi, onda smo zauvijek u nebu, na baštini vječnosti, združeni prijateljski sa svim poštenim ljudima. Grobovi su mjesta gdje doživljavamo kratkotrajnost zemaljskog života i neuništivost duhovnog života. Grobovi nam stoga pripovijedaju i šapću da ne promašimo nebo, vječnost, život. Pokojnici čeznu da budemo s njima zauvijek u nebu. Oni nas pozivaju da ne dopustimo da nas satre zlo, da ne očajavamo nad svojom patnjom, da nikad ne mrzimo ili da ne praštamo, da ne budemo nečovječni i da vjerujemo u mudrost, dobrotu, vjernost, u pravdu i u život. Kiteći grobove i moleći za svoje pokojnike mi im iskazujemo veliku ljubav. No, osluškujući poruku grobova i svojih pokojnika doživljavamo kako nas pokojnici ljube. Oni mole za nas, oni se trude da na bilo koji način dadnu znak da budemo uz njih, da se ne damo prevariti malim, kratkotrajnim užicima, nego da živimo za svoje čežnje, za neprolazno, za čovjekoljubivo. Na Dan mrtvih nekako je i nebo bliže, proplaču ljudi i proplače kišno nebo. To je dan kad srca postanu mekana, kada se ljudi sjećaju i kada se pokušavaju spojiti s iskonskim dobrom u sebi, s ljubavlju i povjerenjem djetinjstva, s onim što prelazi prag smrti, jer je neuništivo, nije podložno razaranju. Grobovi su znak svijeta neba usred svijeta zemlje. Svijet nevidljiv usred našeg vidljivog. Spaja nas nevidljiva, a opet opipljiva ljubav. Ovo je dan velikih poruka, razgovora između neba i zemlje, između nas i naših dragih pokojnika, između onih koji su za nas poginuli i darovali nam ovu zemlju, i nas koji uživamo njihove blagodati, ono što su oni sačuvali iz ljubavi za nas. Neka im je vječni pokoj i vječna slava u Bogu. Dr. Tomislav Ivančić Prenosimo:Katolici na internetu |
- 09:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #
petak, 14.10.2011.
Moj intervju na Z1 u emisiji Izvidnica 22.09.2011.
|
Moje sudjelovanje u ratu bilo je od 1991. na ovamo predmet osuda, napada i kleveta na moj račun. Nakon mnogo godina dobio sam neku vrstu zadovoljštine i to od Ministarstva obrane koje je u monografiji "Gromovi" moje sudjelovanje u ratu prikazalo na sasvim drugi način nego što su to godinama radili moji neprijatelji. Povodom izlaska te monografije pozvao me je u emisiju Izvidnica glavni urednik TV Z1 gospodin Branko Kuzele kojem još jednom na tome zahvaljujem. |
- 10:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 22.09.2011.
Berberova Srebrenica
|
MERSAD BERBER, SREBRENICA, MONOGRAFIJA, E&A, ZAGREB, 2011. Milan Bešlić Srebrenički pokolj Berber opisuje likovnim jezikom kao tragičnu kroniku o nevinim žrtvama svojega naroda, koristeći se autentičnim snimkama, asimilirajući dokumentarnu vrijednost fotografija, rabeći ih u svojem radu kao činjenice koje autentično govore o faktografiji zločina Kad se tri glasa, š,o,a, izgovore zajedno, tada u starozavjetnoj riječi šoa čujemo mistični šum vječnosti. Tri slova čine riječ koja u tekstovima Apokalipse izražava razaranje i pustošenje svega što postoji: ljudi, životinja, ptica, biljaka, rijeka, kuća… Njome se izražava uništavanje i istrebljivanje cjelokupnoga života, potpuna destrukcija i usmrćivanje kakva još nije bilo, zlo među narodima koje povijest ne poznaje, još neviđeno, apsolutno. No hebrejska je riječ šoa istodobno pojam koji se sve češće rabi umjesto grčke riječi holokaust, koja je u antičko doba imala značenje žrtve paljenice, dakle životinje koja se u cijelosti spaljivala i tako prinosila bogovima ili dušama pokojnika. Riječ holokaust je i pojam koji se rabio (i još se rabi!) kako bi se opisao i izrazio genocid koji su njemački nacisti počinili za vrijeme Drugoga svjetskog rata nad mnogim narodima, a osobito nad židovskim, u zloglasnim logorima smrti. Pokazalo se da riječ holokaust ne izražava dovoljno jasno zločin nad čovjekom u njegovoj neljudskosti, da ne eksplicira tragičnu bit genocida kao rušilačku energiju koja razara život, da je ne iskazuje u cjelovitosti svoje prirode kroz vlastitu supstanciju zla kojom je determinirana.  Slikar Mersad Berber i znameniti britanski likovni kritičar Edward Lucie-Smith Ta riječ u potpunosti ne osvjetljava sile zla kao djelo zločina počinjena u ideologiji uništavanja i smrti i kao pojam ne može semantički obujmiti zlo u cjelini niti ga može opisati u svim njegovim značenjskim poljima kao riječ šoa. Upravo zbog toga sve se više rabi šoa, jer njome se zlo eksplicitno izražava u destruktivnoj biti, mračnoj i poganskoj elementarnosti. Rabi se i da bi jasnoćom osvijetlila spoznaju o beskraju tame, točno izrazila zlo u njegovoj punini i imenovala narav zločina u njegovoj crnoj metafizici pustoši, razaranja i smrti. Zato se sada i priklanjamo riječi šoa kako bismo precizno izrekli, a time i pojmovno u cijelosti obuhvatili, stravičan zločin masovnog ubojstva koji je počinila srpska vojska i njezini paravojni saveznici nad bošnjačkim narodom u Srebrenici u srpnju 1995. Srpski nacizam Golemi razmjeri tog zločina, njegova narav i provedba u nedjelo ubojstva i jesu elementi koji ga čine genocidnim, a metodologiju usmrćivanja nacističkom. Bestijalno ubijanje nevinih ljudi, golorukih zarobljenih civila, počinjeno je samo zato jer su bili pripadnici druge nacije i drukčije vjere, a način njihove likvidacije sukladan je onom koji poznajemo kao nacistički, pa se zločin u Srebrenici, ideologijom i metodologijom, može odrediti pojmom – srpski nacizam. Valja ga tako odrediti jer je on po ideologiji i rasistički i nacistički, po metodologiji masovne likvidacije genocidan, a i zato jer su njegovu krvavu realizaciju provodili srpski vojnici u svrhu ostvarenja projekta Velike Srbije. Bestijalni masakr nad bošnjačkim narodom počinili su srpski nacisti, a ne netko nepoznat, pa ga i zato treba čitko pisati i razgovijetno izgovarati kako bi se točno imenovao zločinac i žrtva. Kako bi razlika među njima bila jasna, a jasnoća te razlike istinita, dakle pravedna, a time i sam pojam šoa jasniji u stvarnom značenju tog stvarnog zločina počinjena u Srebrenici. „Hrabrost se sastoji u tome da to jasno kažemo…“, piše Albert Camus ostavljajući nam u nasljeđe svoje humanističko načelo koje nastojimo slijediti. Pojmom šoa koristimo se i da bismo ga akceptirali i shvatili u punini njegova značenja, dakako, zato što on izražava upravo tu stvarnost pokolja bošnjačkoga naroda, ali i zato da bismo tim pojmovnim određenjem točno rekli tko je naoružani agresor i ubojica, a tko goloruka i nevina žrtva. Tisuće nevinih ljudi usmrćeno je samo zato što su bili pripadnici drugog naroda, druge vjere i drukčije kulture baštinjene od djedova kao duhovne i tradicijske vrijednosti po kojima se prepoznaje njegov kulturni i nacionalni identitet, sačuvan tijekom bremenite povijesti u svakodnevnom životu prožetu starim muslimanskim običajima. Srpski nacizam divljao je devedesetih godina 20. stoljeća u prostoru bivše države Jugoslavije i nad drugim narodima: osim nad Bošnjacima, još i nad Albancima i Hrvatima. Osim što je srpski vojni stroj počinio genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, istom je metodom počinio jednaki zločin nad Hrvatima u Vukovaru i Škabrnji, kao i drugdje po Hrvatskoj. Nijedan nacizam, pa tako ni srpski, nije samo terenski posao, već je i djelo onih koji su ga teorijski oblikovali u ideologiju poznatu kao velikosrpska politika, koja je krvavom rukom crtala kartu Velike Srbije na prostoru bivše Jugoslavije. Uloga beogradskih intelektualaca Treba reći da srpski nacizam nije nastao u zadimljenim kafanama Požarevca ili Čačka, već u elitnim beogradskim salonima i klubovima, a oblikovala ga je vodeća srpska znanstvena i kulturna institucija, Srpska akademija nauka i umetnosti, kao velikosrpski osvajački projekt pod nazivom Memorandum, kojemu su autori i potpisnici ugledni srpski akademici i intelektualci. Među njima se posebno istaknuo Dobrica Ćosić svojim manifestnim tekstovima kao „malim memorandumima“, u kojima je argumentovao u prilog velikosrpskoj nacističkoj ideologiji.  Iz monografije Srebrenica Trebamo li se pitati u kojoj je mjeri SANU, zajedno sa srpskom političkom i vojnom elitom, s voždom Slobodanom Miloševićem te s njegovim glavnim suradnicima Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, supotpisnica stravičnoga pokolja nevinih Bošnjaka u Srebrenici? Taj zločin, kao što je dobro znano, dogodio se u točno određenu prostoru, gdje su Bošnjaci „otjerani u enklavu proglašenu sigurnim utočištem“. Tako je prevareni i izdani muslimanski narod zapravo zatvoren ne u siguran i zaštićen, nego u prostor koncentracijskog logora, kako bi srpski ubilački stroj još efikasnije punih pet dana i pet noći toga ljeta 1995. usmrtio osam tisuća nevinih ljudi, muškaraca i maloljetnih dječaka. Zato danas iz njihove smrti raste mitskom snagom istina o tragediji koja u neubijenoj čistoći nevine žrtve govori u lice Europi da joj obraz nije čist, jer je sudjelovala u sramotnom partnerstvu sa srpskim zločincima u Srebrenici i da gubi svoj humanistički identitet ponizivši se tim licemjernim činom. Svake minute ubijan jedan čovjek Jer srpski stroj smrti imao je prešutnoga saveznika, kako je to Edward Luce Smith naglasio u studiji o tom tragičnom događaju, analizirajući ga u Berberovoj monografskoj knjizi Srebrenica ovim riječima: „U Memorijalnom centru i groblju Srebrenica – Potočari, smještenu nasuprot bivšoj tvornici akumulatora gdje su bili smješteni nizozemski umproforci koji nisu spriječili masakr.“ U iscrpnoj analizi vrsni poznavatelj Berberova stvaralaštva zaključuje da za tragični događaj u Srebrenici „ostaje činjenica da je trebalo mnogo suučesnika da bi se poklalo više od osam tisuća nenaoružanih civila.“ Ostaje, nažalost, i činjenica dvostrukih žrtava, nevinih ubijenih kao i živih žrtava, njihovih bližnjih što živi umiru u mraku neistine, jer im se uskraćuje tijelo usmrćenoga s njegovim pravom imenom, jer se njemu živom hoće reći da njegov mrtvi nije ni bio, da nije ni živio, dakle, nije ni ubijen. Ili kako to kaže Abdulah Sidran u pjesmi Srebrenica 11. 6. 2007.:  Kad zlikovac Promijeni košulju Pa u njoj Pod našim kućama Pod našim pendžerima U našoj Srebrenici Čuva naš mir? A Igor Zidić o toj tragediji piše da su „za krvave petodnevice srpske – što vojne, što paravojne – jedinice pobile tijekom 120 sati 8000 muškaraca – staraca, muževa, dječaka islamske vjeroispovijesti; samo zato što nisu bili isti kao oni, iste narodnosti, konfesije, običaja; i zato što ih, i poslije četiri stotine godina, muči kompleks srpske osvete. (Još u ratu 1914–1918. njihovi su ratnici ispraćivani i dočekivani kao Osvetnici Kosova.) Srbija, dakle, velikim dijelom svoga bića još živi srednji vijek i razrješuje se davnašnjih trauma na srednjovjekovni način: noževima, pucnjima u goloruke i svezane. Džingiskanovskom poharom, doslovnim ‘zatiranjem semena’, etnocidom. Pet je dana i noći, svake minute, ubijen jedan čovjek.“ Berberova likovna alegorija S tragedijom svojega bošnjačkog naroda u Srebrenici Mersad Berber živi već godinama, a tisuće skica, bilješki, manjih i većih crteža, kolaža, grafičkih listova, uljenih slika skupljenih u monografskoj knjizi Srebrenica najbolje govori tomu u prilog. U jednoj izjavi kaže: „Bio sam okružen hrpom papira, skupljao sam sve moguće dokumente, od Timesovih fotografija ratnih reportera do videozapisa. No nisam prišao temi kao nekoj svojoj Guernici, koja je jedna simbolička slika. Moja je srebrenička kronika došla sasvim spontano u alegorijskoj formi.“ Srebrenički pokolj Berber opisuje likovnim jezikom kao tragičnu kroniku o nevinim žrtvama svojega naroda, koristeći se autentičnim dokumentima o stradanju čovjeka, od čovjeka koji je izgubio svoja ljudska svojstva i time zločinu učinjenu ljudskom rukom dao bestijalna obilježja. U tome Hannah Arendt i vidi tu preobrazbu čovjeka u nečovjeka, jer „najveće zlo koje se počinilo jest zlo počinjeno od ništavnih osoba, to jest ljudskih bića koja odbijaju da budu osobe“. U traženju istine o velikoj tragediji slikar je posezao i za različitim likovnim sredstvima, otkrivajući bolnu slojevitost ljudske patnje i produbljujući vjerodostojnost svojeg izraza. Zato je godinama radio brojne skice i studije jer obujam tog zločina nije mogao drukčije sagledati ni pojmiti, a kako je dugih godina djelo raslo, tako se i širio obzor tragedije koju je slikar spoznavao u njezinim krvavim obrisima. Iz skice u skicu, u tisućama bilješki olovkom, ugljenom, pastelom, u crtežima i studijama otkrivao je prostore ljudske boli i patnje, stradanja i smrti, ponirao u tu žalosnu stvarnost u kojoj su mu i tijela ubijenih postajala bliska bića, njegovi sugovornici s kojima je uspostavljao dijalog, on „komunicira s ubijenim“, kako je napomenuo Zidić.  I antropolog William Haglund, kojemu je povjeren posao oko iskapanja tijela usmrćenih u Srebrenici, zapisuje: „Želim da ja budem onaj koji će tijela izvući i vidjeti ih na licu mjesta, da bih što je moguće bolje shvatio i onda što bolje mogao objasniti… Želim uraditi nešto važno. Jednu jedinu stvar koja ima nekog istinskog značenja, prije nego što umrem.“ To su riječi koje osvjetljavaju tragediju u Srebrenici, ali i iskazi po kojima ćemo još bolje shvatiti, kao što kaže antropolog, „onda još bolje objasniti“ i značenja riječi i pojma šoa kojim izražavamo dubinu pogroma koji se dogodio gotovo u samu središtu Europe, u malenoj Srebrenici, za koju Ćazim Sarajlić kaže da je „sveti grad na kraju svijeta“. U Berberovu višegodišnjem istraživanju srebreničkog pokolja u likovnom jeziku amalgamirana je i moralna komponenta s njegovim dubokim ljudskim suosjećanjem sa stradalim i poginulim sunarodnjacima. On nastoji osvijetliti njihovu smrt, koja bi bez njihovih bližnjih, bez antropoloških iskapanja, fotografskih, novinarskih i književnih zapisa, bez Berberovih crteža, nestali u mraku zaborava. U svojim je studijama Mersad Berber rastvarao tamnu slojevitost srebreničke tragedije znalački asimilirajući spoznaje antropologa i njegova iskapanja mrtvih tijela, zatim dokumentarnu vrijednost fotografija, a napose njihovu vizualnu komponentu rabeći ih u svojem radu kao činjenice koje autentično govore o zločinu u vremenu i prostoru kao faktografija smrti. Postmodernistički koncept Berber je kao veliki likovni pjesnik svoje Bosne, one arhaične i idilične, melankolične i poetske, posegnuo za činjenicama koje su destruirale tu njezinu iskonsku prirodu, ali ne samo kao za pouzdanim dokumentima nego i likovnim elementima ukomponiranim u vlastiti izraz. Sada ih je majstor linije i boje asimilirao u svoje djelo i oblikovao u drugu Bosnu i njezinu drukčiju stvarnost. Onu koja ga godinama opsesivno privlači u tamnim vrtlozima srebreničke tragedije, od koje je stvorio novu i veliku temu svojemu stvaralaštvu te napisao novo i crno poglavlje povijesti Bosne pod jednim imenom – Srebrenica. Izniman crtač, grafičar i slikar, osebujnu likovnu poetiku stvarao je klasičnom likovnom sintaksom, koju je u srebreničkom ciklusu produbio novim likovnim sredstvima i drukčijim postupcima: slobodnijim je potezima linije u gustom rasteru crtovlja sažimao ljudsko stradanje u svoju likovnu lozinku, aplicirao je stare krpe, istrgnute listine požutjela papira… koristio se jukstapozicijom, kolažom, crtežom, bojom… žutom, okerom, sivom, crnom, zelenom, bijelom, smeđom. Ekspresivnijom gestom, kapanjem i prolijevanjem boje, širim, snažnijim i slobodnijim potezima kista dinamizirao je na postmodernističkom konceptu svoj rukopis specifične likovne sugestivnost. Naime, i u ovoj seriji radova Berber je na klasičnoj likovnoj matrici znalački gradio svoj izraz, koji je sada inventivno produbljivao novim materijalom i postupcima kako bi jasnije snimio krvavo srebro Srebrenice. Kako bi smrt poniženih ljudi u bestijalnom masakru imala ljudsko dostojanstvo, Berber ga je sačuvao na stranicama svoje knjige, gdje čitamo u likovnoj slojevitosti njegova rukopisa kroniku srebreničke tragedije. Prenosimo: Vijenac |
- 14:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #
petak, 09.09.2011.
Osuditi zločine komunizma
|
Poziv Matice hrvatske Hrvatskom saboru Osuditi zločine komunizma Matica hrvatska poziva Hrvatski sabor da slijedi svoju Deklaraciju o represiji i zločinima totalitarnoga komunističkog režima u Hrvatskoj Nedavno smo obilježili petu obljetnicu otkako je Deklaracijom Hrvatskoga sabora od 30. lipnja 2006. potvrđena spoznaja te najviše hrvatske političke institucije da je totalitarni komunistički poredak, u cijelome vijeku trajanja do 1990, a potom – s pomoću Jugoslovenske armije i u Domovinskom ratu 1991–1995, u njezinoj sprezi s agresorskim i fašistoidnim, paramilitarnim formacijama – demonstrirao pred svijetom da je izjednačavanje zala fašizma, nacizma i komunizma bilo i jest više nego opravdano. Nema nikakve dvojbe da je Deklaracija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz iste 2006. povijesno kasnila s osudom zločina komunizma. Nećemo ovdje ulaziti u razloge te sporosti. No dvije činjenice ne možemo zanemariti: prvo, da je Deklaracija sastavljena tako da ne ostavlja mjesta dvojbama. Ne može se smatrati Europljaninom, civiliziranim bićem, humanistom ni demokratom nitko tko ne osudi zločine komunizma isto onako kao što to ne može biti ni onaj koji zastupa ideje fašizma i nacizma, koji poriče njihove zločine, relativizira žrtve, ranjavajući ponižene, ubijajući već ubijene. Druga činjenica, također vrlo važna, pokazuje da je stara Europa bila brža u osudi fašizma i njegovih izdanaka kojih je zlodjela osjetila na svojoj koži. Komunistički poredak, pa ni komunistički zločini, nisu bili u toj mjeri stvarnost te Europe; oni su tragična povlastica Sovjetskoga Saveza, zemalja tzv. Istočne Europe te mnogih drugih krajeva svijeta. Odgovornost za osudu komunističkoga totalitarizma i svega zla koje je u sebi nosio počivala je, ponajprije, na zemljama komunističke prošlosti. U njima je bilo motiva napretek, krvavih iskustava, nebrojenih žrtava, tona i tona dokaznoga materijala, kilometara dokumentarne, arhivske građe, desetaka tisuća još živih svjedoka s obiju strana žice. Ipak, sve se to – i kad je formalno prihvaćeno – sporo ostvarivalo u praksi uz očigledne smetnje, pokušaje opstrukcije, zavlačenja, zatrpavanja otkrivenih jama, obustave istraživanja, polemike pa čak i javna negiranja tih zločina, osporavanja i relativiziranja opsežne prikupljene građe, izjava svjedoka pa i materijalnih ostataka. Ne možemo se oteti dojmu da je Republika Hrvatska dosad bila jedna od najtvrdokornijih europskih država kada je riječ o zaštiti interesa komunističke nomenklature i dugogodišnjem prigušivanju istine. Ako je predsjednik Tuđman ocjenjivao da dok traju borbe s agresorom ne treba otvarati unutrašnje hrvatske fronte – to se moglo razumjeti. Kako razumjeti kada se, šesnaest godina nakon rata, ozbiljno ne raspleće – u dogovoru i suradnji sa Slovenijom – tajna stravične Hude jame? Šuti li se o tome da se ne bi naštetilo javnom ugledu neke političke stranke; da se ne bi naštetilo javnom ugledu pojedinih, još živih, eksponenata te politike i toga terora? Ili njihovih potomaka? Mi mislimo da ni jedna današnja politička stranka u Hrvatskoj ne snosi i ne može snositi odgovornost za kriminalna zbivanja u Drugom svjetskom ratu i poraću. Isto tako mislimo da grijesi otaca ne mogu i ne smiju biti projicirani na njihove bližnje, kao ni na potomke. U demokratskim zemljama takvi su zaključci neupitni. Ako u nas nisu – to bi bio razlog da se zabrinemo; to bi bila i potvrda da još ne živimo u demokratskome društvu, da ne shvaćamo demokratski pravni poredak, nego da i dalje svijet promatramo kroz naočale ideologijskoga ostracizma. Zbog svega toga, pozivajući se na Deklaraciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 2006. o osudi zločina totalitarnih komunističkih režima i Deklaracije Hrvatskog sabora od 30. lipnja 2006. o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945–1990, ističemo da je Matica hrvatska: – suglasna s navodima Deklaracije Hrvatskog sabora o tome da su povrede ljudskih prava u tome razdoblju uključivale pojedinačna i skupna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnoga fizičkog i psihičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj osnovi, povrede slobode tiska i, također, zatiranje političkog pluralizma; – da prihvaća tvrdnje Deklaracije Hrvatskog sabora o vrlo slaboj obaviještenosti hrvatske javnosti o zločinima počinjenima od strane totalitarnoga komunističkog režima te da su znanje i svijest ljudi o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Podsjećamo, pritom, Hrvatski sabor da u Deklaraciji ističe kako on sam mora postati ključna nacionalna institucija za osudu zločina jugoslavenskog i hrvatskog totalitarnoga komunizma te da se sustavnim istraživanjem povijesti tih zločina moraju baviti znanstvene i pravosudne institucije, s uvjerenjem da žrtve komunizma i njihove obitelji imaju pravo na pravdu, razumijevanje, suosjećanje i priznanje svojih patnji jednako kao što to imaju žrtve nacizma i fašizma. Matica hrvatska stoga poziva Hrvatski sabor da: – usvoji odluku o imenovanju strukovnoga tijela, kojega bi zadaća bila istraživanje zločina komunističkog terora i prikupljanje dokumentacije o njemu. Taj bi golem i odgovoran posao u potpunosti trebalo prepustiti kvalificiranim znanstvenicima, a politiku iz toga posla posve isključiti; dok bi u Državnom proračunu trebalo osigurati za to potrebna sredstva; – potakne pravosudne institucije da na temelju poznatih podataka pokrenu i dovrše istrage nad odgovornima za komunističke zločine; – potakne Vladu da podupre zahtjev za uvođenje europske zabrane negiranja komunističkih zločina koji su 14. prosinca 2010. Europskoj komisiji podnijeli ministri vanjskih poslova Litve, Latvije, Bugarske, Mađarske, Rumunjske i Češke; – zatraži od Vlade Republike Hrvatske da napravi – u suradnji s kompetentnim institucijama i istraživačima – službeni popis žrtava komunizma; – da izradi program educiranja hrvatske javnosti o zločinima komunizma – kako za učenike srednjih škola, tako i za širu javnost te da za njegovo provođenje osigura potporu ustanova koje su za to mjerodavne; – da potakne osnivanje Hrvatskoga muzeja žrtava komunizma po uzoru na sličan muzej u Budimpešti kao i brojne muzeje holokausta u nas i u svijetu; – da pozove sve građane koji su, na bilo koji način, surađivali s tajnim službama komunističkoga režima ili sudjelovali u pripremanju ili izvršenju komunističkih zločina da se povuku s javnih funkcija ako ih – i gdjegod ih – još eventualno obnašaju; – da odlučno podupre sve koji se i ovih dana bore za istinu o komunističkim zločinima, unatoč neformalnim, privatnim, sporadičnim, a i organiziranim otporima, koji istrage nastoje prikazati kao politikantske i tako ih diskreditirati i pošto-poto spriječiti. Velika je odgovornost Hrvatskoga sabora u ostvarivanju prava javnosti na istinu, ali i u konkretizaciji vlastitih odluka kako Riječ ne bi, nehotice, prikrila Nedjela, a Deklaracije poslužile, svima koji tomu smjeraju, kao paravan za nepoduzimanje, za grijeh Nečinjenja. Želimo istaknuti da optužnice i eventualne kazne ne mogu imati za cilj fizički progon onemoćalih staraca (premda se oni ni toga nisu ustručavali), nego osudu njihovih nedemokratskih postupaka, terora koji su prakticirali od tridesetih godina 20. stoljeća do 1995. Istini i duhovnom zdravlju naroda potrebne su osude komunističkoga nasilja kao što su mu potrebne i osude svih oblika fašističkoga terora, rasizma i holokausta. Predsjedništvo Matice hrvatske Prenosimo: Vijenac |
- 13:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 08.09.2011.
PPP
|
piše Nives Opačić Ovaj zagonetni naslov povezat će nešto naoko nespojivo. Što – otkrijte sami! Na samu repu koncertne sezone održan je 4. srpnja 2011. u zagrebačkoj Areni koncert u čast 20. obljetnice samostalnih država Slovenije i Hrvatske (uz nekoliko drugih). Na programu je bilo samo jedno djelo: Osma simfonija (Tisuće) Gustava Mahlera. Tjedan dana vozao se golemi izvođački aparat (1083, zaokruženo na 1100) između Ljubljane i Zagreba, da 3. srpnja u Ljubljani, a 4. srpnja u Zagrebu, pred političkom svitom i građanstvom dviju država održi dva megaspektakla, kako je najavljeno. Trebalo je pokazati kako su opsežni (i skupi) projekti mogući (kad se bratska srca slože, i olovo plivat može). Impresivne količine izvođača i slušača (od 4000 do 8000) – obje veličine nadmašile su praizvedbu djela 12. rujna 1910. u Münchenu (1015 izvođača, 3400 slušatelja), pod ravnanjem samoga Mahlera – trebale su pridonijeti općoj velebnosti (taj vječni imperativ „najvećeg, najboljeg“). Naš poznati megalomanski pristup, baziran na brojkama i statistici (koliko je vozila ove godine ..., koliko gostiju, noćenja ...). Meni je, svim statistikama usprkos, svirka jednoga jedinoga Mstislava Rostropoviča na slabačkom violončelu podno Berlinskoga zida u noći njegova rušenja (9. na 10. studenog 1989) bila impresivnija. Ne bih na ovaj megaspektakl ni išla da, zahvaljujući slušanju III. programa Hrvatskog radija, nisam dobila kartu. Trebalo je samo okrenuti telefonski broj. Za divno čudo, uspjela sam i ja dobiti nešto bez rada! Arenu, zdanje podignuto 2008. u natezanju oko Svjetskoga rukometnog prvenstva, doživjela sam u siječnju 2011. u ambijentu hokejske utakmice, kad su naši medvjedi uz to i visoko porazili Villach (7 : 2), pa smo svi otišli kućama ozareni i razdragani. Mahler me, nažalost, nije ispratio istim osjećajima. Već vidim glazbenokritičarske glave kako se dižu poput guja jer se jedna amaterka miješa u njihov sveti monopol – glazbenu kritiku. No upravo zato što pratim i glazbenu kritiku, vidim da je neki shvaćaju kao puko prepisivanje programske knjižice. A što da mislim kad iz usta radijskih glazbenih urednica/voditeljica i/ili spikera/-ica čujem (pišem izgovor): I sňlisti venčti, Les amis de la muzik, Piter Šrajer, Ričard Štraus (imenjaka Wagnera teškom su mukom uglavnom apsolvirali), Zuzŕna Ružěčkova i sl., ili kad 14. srpnja 2011. na otvorenju Splitskoga ljeta na TV-ekranu piše stalno Almicare, a ni jednom onako kako se čovjek zvao, Amilcare Ponchielli, ili kad reporterka kaže da s Boitějem ... (to bi trebao biti Arrigo Boito)?! Zar nitko od tih školovanih muzikologa ne vidi i ne čuje što izlazi ispod njihova čekića? Nekoć se o povijesti glazbe kod dr. Huberta Pettana u srednjoj muzičkoj školi očito učilo više nego danas. Navedeni primjeri samo su uži izbor iz toga roga obilja (gluposti). U takvim brojčano bombastično najavljivanim izvedbama, kažu, ne treba tražiti dlaku u jajetu, jer su one ionako prije svega spektakli i mamac za dovođenje mlađe publike na takve koncerte, a sama glazba manje je važna. S tim se ne bih složila. Na koncerte odlazim isključivo zato da slušam glazbu. Jedan od izvjestitelja napisao je kako je na početku odjeknuo gromoglasan akord orkestra i orgulja, a samoga je dirigenta Gergijeva zapanjio nikakav zvuk koji su majstori razglasa naštimali za cijelu izvedbu (djelo ide bez pauze, pa nema popravaka). Fanfare, izdvojene u zasebnu bateriju da bi grmjele s nebeskih visina, bile su blijede, a sirota sopranistica Sabina Cvilek, postavljena iznad svih zborova da svojim zvonkim sopranom kao blaga svjetlost sipi sa visina, jedva se čula. Mjestimično su se ti anđeoski zborovi i orkestar tražili, ali se nisu uvijek i našli. Takvih disonantnih tonova nije bilo u raportima s megaspektakla. Ali jest na izvedbi. Rekoh i spasih dušu svoju. Izvjestitelji će reći: ali narod je pljeskao kao lud, valjda ljudi znaju. Po onome kad su neki (ipak premnogi) zapljeskali – između stavaka, kad prava publika dosad nije pljeskala i ne plješće – vidim da zapravo (pre)malo znaju. A izvjestitelji ne razlikuju dobrohotnost i nagradu za uloženi trud od oduševljenja. Njima fantomsko izvješćivanje ni inače nije strano. Čitala sam i takve izmišljotine da su npr. na jednom koncertu pala dva bisa, a ljudi u koncertnoj dvorani svjedoci su da nije bilo ni jednoga. No njihovi ih urednici ionako ne mogu kontrolirati. Njih na takvim mjestima nema. I sam Mahler izveo je djelo s manjim izvođačkim ansamblom. Tako je izvedeno i u Lisinskom (1993), naravno bez pojačala, tako se moglo postupiti i sada, ali to onda ne bi bila parada. Upravo parada i pljesak objašnjavaju prvi P iz naslova. Pljesak na onim mjestima gdje ga ne treba. Nažalost, to se već događa i „znalačkoj“ publici u Lisinskom, jer nitko ni stare ni mlade nije poučio ni da izbroje koliko djelo ima stavaka (programske knjižice dijele se besplatno) i da se između stavaka ne plješće. Ili da barem ne trče pred rudo, pa da pričekaju i uče od onih koji se znaju kulturno ponašati na takvim priredbama. No kako je krenulo, čini se da će znalci ostati u manjini. Bolje da se vratim pljeskanju i izrazima odobravanja. Pljeskati, ie. *plek-, znači tući, udarati po nekoj površini. Iz istoga je vrela i pljuskati, pa je lako moguće da se zbog popratnoga zvuka u etimologiju uvukla i onomatopeja. Za isti sadržaj možemo se poslužiti i tuđicom aplauz, lat. ad, pri plaudere, pljeskati, odobravati, koja se, osim u hrvatski jezik, uvukla i u druge jezike (njem. Applaus, engl. applause, tal. applauso itd.). Pljeskanjem auditorij nagrađuje izvođače za njihov doseg i trud. U kazalištu se na đačkoj galeriji (u Zagrebu dok je postojala), uz povike „bravo“, na kraju predstave znao začuti i topot nogu po daščanom podu. Ako se publici izvođači ne bi svidjeli, isfućkali bi ih. Dakle, fućkanje (donedavno) nije bilo znak odobravanja (u Hrvata). Danas, uz ine američke adete, sve više postaje, pa su kaubojskim fućkanjem ispraćene i izražajne filigranski paučinaste ruke dirigenta Ger-gijeva. Jer zašto da se nekulturnom pljeskanju ne pridruži i nekulturno fućkanje? Hrvatska želi združenim globalno primitivnim znacima jasno pokazati dokle je stigla. Drugi P odnosi se na prezime. Kakve to veze ima sa spomenutim koncertom? Ima, i ne samo s njim. Uoči koncerta medijima je izjave davao i ravnatelj Zagrebačke filharmonije, gospodin Miljenko. Vjerovali ili ne, upravo su ga tako oslovljavali neki novinari i radijska voditeljica, što je u njihovu rasteru valjda i jedini način oslovljavanja. Kao da se ljudi prepoznaju po imenu! Za to već stoljećima (u Hrvata od šesnaestog) služe prezimena! Miljenko može biti Puljić, Prohaska, Jergović, Smoje, Bahun, Fugošić, Ergović – mogu tako nizati znane i neznane unedogled. Ili Zlatko, Marko, Ivan, bilo koje ime. Tko će znati na koga mislim ako mu ne pridružim odgovarajuće prezime? Ono tomu i služi, što pokazuje i sama riječ prezime (dodatak uz ime): lat. co(m), sa nomen, ime, tal. cognome, njem. Zuname, češ. příjmení. Praksa oslovljavanja ljudi samo imenom zahvatila je i službenu komunikaciju (državne ustanove), pa će uskoro istisnuti sve što je dosad bilo pristojno (i svrsishodno). Treći P tiče se pristojnosti. I nje je u ovoj svečanosti manjkalo. Uz nekulturan pljesak i isto takvo oslovljavanje, kao točka na i bila je gradonačelnikova dobrodošlica najprije domaćim uzvanicima, a tek onda gostima. No u općem prostaštvu tko će takav gaf i primijetiti? Pristojan je onaj čovjek koji se uljudno ophodi s drugima, koji u svakoj prilici zna što se pristoji (da ne velim kaj se šika). Iskreno akceptiranje onoga drugog temelj je pristojnosti. Ona nije ni prenemaganje ni podilaženje ljudima i prigodi (za to postoje druge riječi). Zato sam na kraju bila nekako nujna. Zar više ništa ne znamo napraviti da bude istinski svečano i pristojno? No kad ljudi ne znaju što je pristojno, ne znaju ni što gube. Ili, bolje svršenim glagolom, što su već izgubili. Prenosimo: Vijenac |
- 18:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Prosinac 2011 (2) Studeni 2011 (4) Listopad 2011 (1) Rujan 2011 (5) Kolovoz 2011 (3) Srpanj 2011 (1) Lipanj 2011 (6) Svibanj 2011 (10) Travanj 2011 (7) Ožujak 2011 (2) Veljača 2011 (1) Siječanj 2011 (3) Prosinac 2010 (6) Studeni 2010 (7) Listopad 2010 (2) Kolovoz 2010 (1) Srpanj 2010 (6) Lipanj 2010 (4) Travanj 2010 (2) Ožujak 2010 (9) Siječanj 2010 (3) Studeni 2009 (1) Lipanj 2009 (1) Travanj 2009 (2) Ožujak 2009 (1) Siječanj 2009 (4) Prosinac 2008 (12) Studeni 2008 (6) Listopad 2008 (16) Rujan 2008 (10) Kolovoz 2008 (6) Srpanj 2008 (1) Lipanj 2008 (13) Svibanj 2008 (31) Travanj 2008 (30) Ožujak 2008 (31) Veljača 2008 (30) Siječanj 2008 (31) Prosinac 2007 (31) Studeni 2007 (33) Listopad 2007 (33) Rujan 2007 (30) Kolovoz 2007 (31) Srpanj 2007 (31) Lipanj 2007 (29) Svibanj 2007 (29) Travanj 2007 (18) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva) 
HRVATI.COM">
O autoru
  Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||