Cerovac komentira
četvrtak, 17.05.2012.
Trg maršala Tita – da ili ne
|
INICIJATIVA ZA PROMJENU IMENA NAJLJEPŠEGA ZAGREBAČKOG TRGA Trg maršala Tita – da ili ne Miroslav Vujević Unatoč svim zločinima za koje je odgovoran, u glavnom gradu države koju nije želio, najljepši trg i dalje nosi Titovo ime i spaja se s ulicom imena njegove žrtve – Andrije Hebranga, koja se uspješno borila protiv fašizma i za demokraciju u Hrvatskoj i Jugoslaviji Javna se mjesta u gradovima često obilježavaju imenima znamenitih ljudi: umjetnika, znanstvenika, sportaša, političara... Najljepša mjesta dobivaju imena političara i češće mijenjaju imena. Sadašnji Trg maršala Tita za vrijeme Austrije zvao se Trg cara Franje Josipa, a u vrijeme stare Jugoslavije Trg kralja Aleksandra Karađorđevića. Raspadom carevine Trg cara dobiva ime Trg kralja, a raspadom SFRJ u glavnom gradu neovisne Republike Hrvatske ostaje ime jugoslavenskog predsjednika. U posljednje vrijeme sve je više inicijativa za promjenu imena tog trga. Objavljuju se članci, pišu se peticije, na njemu se održavaju skupovi onih koji žele promjenu imena, a i onih koji to ne žele. I jedni i drugi više se optužuju nego što argumentiraju svoje stajalište. Dakako, ovdje je riječ o valjanom i reprezentativnom pokazatelju većega broja dubljih problema u Hrvatskoj prije i nakon osamostaljenja. U Drugom svjetskom ratu fašisti i komunisti koriste se nacionalnom frustracijom hrvatskoga naroda. Fašisti osnivaju tzv. NDH, a komunisti pozivaju na ustanak za nacionalno i socijalno oslobođenje Jugoslavije. Socijalno oslobođenje namjeravaju riješiti uvođenjem socijalističkoga poretka, a nacionalno osnivanjem republika i pokrajina. Budući da komunisti smatraju da je nacija buržoaska tvorevina koja je osuđena na propast, republike i pokrajine više se poistovjećuju s teritorijem nego s narodom po kojem su dobile ime. Vodstvo KPH poistovjećuje se i s kulturnim obilježjima naroda i na svoju stranu pridobiva većinu hrvatskoga naroda. Prekomjerno mahanje hrvatskim zastavama Kad je pobjeda nad fašizmom postala izvjesna, iz vrhovne komande NOB Jugoslavije (Tita) dolaze prigovori Hebrangu zbog „prekomjernog mahanja hrvatskim zastavama“. Nakon rata Hebrang je optužen zbog suradnje s ustašama i nestaje u beogradskom zatvoru. Hrvati vezani uz fašizam u ratu su poraženi, a svi ostali obilježeni su ustaštvom, čak i partizani, ako se nisu odrekli svoje nacionalne identifikacije. Potiranje nacija nastavlja se i mijenjanjem imena države: Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) postaje Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ). Narodna Republika Hrvatska (NRH) postaje Socijalistička Republika Hrvatska (SRH). U imenu savezne države riječ „federativna“ s prvoga dolazi na drugo mjesto. Potiskivanje nacije i demokracije u višenacionalnoj zajednici izaziva prirodni otpor. Na to komunistička vlast odgovara represijom, tako da SFR Jugoslavija postaje među vodećim državama po broju političkih zatvorenika. Komunistička se vlast koristi i simboličkom represijom. Stvara se kult ličnosti. Tito postaje trostruki narodni heroj i doživotni predsjednik, dobiva počasni doktorat, postaje članom svake republičke akademije znanosti i umjetnosti. Sve republike imenuju grad njegovim imenom, a svaki grad najljepše trgove i ulice. Za rođendan stotine tisuća nose štafetu i predaju mu je na velikom mitingu koji prenose svi mediji. U školama i medijima veliča se njegova ličnost. Uz političku i simboličku Tito je imao i materijalnu moć. Svojom je karizmom vješto povezivao vladavinu „diktature proletarijata“ sa životom aristokrata. Raspolagao je kraljevskim rezidencijama, izgrađivane su mu vile, uređivana lovišta, specijalna lječilišta, zimovališta i ljetovališta. Na Brijunima je imao safari. Tamo je najviše boravio, ugošćivao državnike, a i filmske zvijezde. Na raspolaganju mu je bio „plavi vlak“ i brod Galeb, kojim je obišao cijeli nesvrstani svijet. Komunisti su tvrdili da je nacija povijesna kategorija i da radnik nema domovine. U školama se odgaja u duhu „jugoslavenskoga socijalističkog patriotizma“. Uz nacionalno opredjeljenje uvodi se i favorizira nacionalno(?) opredjeljenje „Jugoslaven“. Ujednačava se jezik. Izdaju se luksuzno opremljene jeftine knjige latiničkim pismom i ekavskim izgovorom, koje građani kupuju na metre i ukrašavaju svoje vitrine. Favorizira se jezik, kultura i gospodarstvo najbrojnijega naroda. U Hrvatskoj to dovodi do Deklaracije o nazivu i upotrebi hrvatskog jezika i Hrvatskog proljeća. Da bi umanjilo optužbe zbog nacionalizma, vodstvo Hrvatskog proljeća umjesto obveze prema svom narodu poziva se na obvezu prema svojoj radničkoj klasi. Zbog iniciranja Deklaracije ukida se Matica hrvatska, a u Karađorđevu se smjenjuje vodstvo Hrvatskog proljeća. Slijede otpuštanja s posla, suđenja i zatvaranja pristaša. U Rudom, pred televizijskim kamerama, Tito ironično izjavljuje kako je on „tamo neki Zagorac“ i prijeti: „Prije će Sava teći uzvodno nego će oni (Hrvati) dobiti svoju državu.“ Tako je jačao svoju moć i popularnost. Indoktrinirane mu mase pjevaju: „Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo“, i kliču: „Poslije Tita Tito“. Neželjeni ustav Ustav iz 1974. neopravdano se proglašava Titovom zaslugom, Tito ga nije želio i nevoljko ga je potpisao kako bi stabilizirao situaciju i primirio one koji su ga inicirali i zbog toga bili proganjani. Kada je demokratski izabran Hrvatski sabor donio odluku, zasnovanu na tom Ustavu i referendumu o neovisnosti Republike Hrvatske, oni koji nisu skretali s Titova puta oružano su napali Republiku Hrvatsku. Razoružani i pod embargom za uvoz oružja Hrvati pobjeđuju takozvanu JNA, brojčano i tehnički nadmoćnijeg agresora. Nakon pobjede u Domovinskom ratu javlja se razočaranje u politiku i narod; demokratske institucije ne funkcioniraju demokratski, kriminal u pretvorbi i privatizaciji... Neki to pripisuju nedostacima demokracije ili naroda, pa jedinu alternativu vide u EU. Tranzicijski problemi koji su se pojavili u Hrvatskoj nisu posljedica slabosti demokracije ni slabosti našega naroda, već fenomena koji se javlja nakon većih društvenih promjena. Taj se fenomen naziva „dobrovoljnim ropstvom“ (Boeti) ili „kulturnim zaostajanjem“ (engl. culture lag). Erich Fromm to objašnjava usađenom željom ljudi da se ponašaju onako kako su prije morali. Zbog toga se zadržao i Trg maršala Tita, bez obzira što se spaja s ulicom imena njegove žrtve – Andrije Hebranga. Ne Staljinu nije bilo ne staljinizmu Društvo se mijenja brže od mitova koje je stvorilo. Titov mit izgradio se u partizanskoj borbi, u kojoj on dobiva čin maršala. Prešućuju se poslijeratne žrtve (Bleiburg i križni put). Ističu se njegove zasluge za pripojenje Istre i otoka Jugoslaviji. Ne govori se o pomicanju istočnih granica Hrvatske prema zapadu. Veličao se i kad je protiv volje pojedinih naroda forsirao jugoslavenski unitarizam i komunistički totalitarizam. Posebno se isticalo njegovo veliko ne Staljinu, koje pak nije bilo ne i staljinizmu. U međunarodnoj politici to je bilo strateški važno i poticaj politici nesvrstanosti, ali nije dovelo do socijalizma „s ljudskim likom“ (Goli otok). Teškoće u ostvarivanju političkih ciljeva Tita usmjeravaju još više prema vlasti, koju je volio. Nije birao sredstva u osvajanju, obnašanju i zadržavanju vlasti. Gušio je demokratske inicijative, pa je umjesto demokratskoga dogovora o zajedničkom životu ili mirnom razlazu Jugoslavije Titova autoritarna vladavina povećavala frustraciju i dovela do rata koji smo prošli i deficita demokratske političke kulture, čije posljedice još osjećamo. Nakon „velikih vođa“ obično dolazi do rata s velikim materijalnim i nematerijalnim posljedicama. Hrvatska je u Domovinskom ratu pretrpjela veća razaranja nego u Drugom svjetskom ratu. Nakon pobjede u ratu upala je u krizu (dobrovoljno ropstvo). Naslijeđeni podložnički mentalitet u demokratskim institucijama generirao je kriminal u pretvorbi i privatizaciji. Relativni položaj u hijerarhiji određuje tko je u pravu, tako da su nemoralnim višim dužnosnicima podređeni nosili novac u torbama. Sad se na sudu brane kako su to morali radi sigurnosti posla. Rodoljublje i domoljublje i dalje su pojmovi s negativnim predznakom. Imamo osuđene za ratne zločine, a nemamo ratne heroje. Branitelje se više svrstava u profitere nego u zaslužne domoljube. Brojna su samoubojstva branitelja bez odjeka njihovih tragičnih poruka. Upitan je odnos prema generalima izručenima u Haag, koji su tamo osuđeni na visoke kazne s čudnim obrazloženjem (prekomjerno granatiranje Knina i udruživanje u zločinačku organizaciju). Poigrava se s datumima državnih praznika, koji se obilježavaju nedostojno i bez državnih zastava. Govori se o potrebi detuđmanizacije, a ne o potrebi detitoizacije. Nastavlja se govor o nacionalizmu u jeziku. U optjecaju su dva pravopisa. Nemamo pravopisa u školama, pa se preporučuje korištenje obama. Neki smatraju da pravopis nije ni potreban, jer je jezik područje slobode. Sloboda u jezičnom komuniciranju jednaka je prometu bez pravila. Što bi bilo da postoje dvostruka pravila vožnje ili da se prometnice proglase područjem slobode? Iako se prema EU odnosimo podanički, suzdržani smo prema njezinoj preporuci osude komunističkih zločina. Govori se o rušenju partizanskih spomenika bez konteksta. Ne govori se o agresiji i razaranju Vukovara, Dubrovnika... od strane JNA, koja je nosila partizanske kape s crvenom petokrakom kakva se nalazila na partizanskim spomenicima. Crvena zvijezda na dječjoj partizanskoj kapi u Kumrovcu izaziva divljenje ponekih. Ima prijedloga da se obnovi štafeta i nosi na Titov grob („Poslije Tita Tito!“). Sabor odustaje od pokroviteljstva obilježavanja žrtava vezanih uz Bleiburg. Govori se o tragovima crne zmije fašizma, a ne govori se o tragovima crvene zmije komunizma. Nadamo se da je agresija na Republiku Hrvatsku 1991. posljednji totalitaristički zločin u nas. Hrvatska je u borbi za neovisnost morala pobijediti u dvama ratovima: protiv fašizma i protiv komunizma. Tito nije imao nacionalne identifikacije ili ju je prikrivao kako ne bi slabio svoju moć. Njegova nacionalna identifikacija nije bila problem koliko njegova antidemokratska orijentacija. On je mogao biti „tamo neki Zagorac“ kako je za sebe ironično govorio, ali nije smio priječiti svome i bilo kojem narodu identitet i pravo na državu. Tako je indoktrinirao mase, pa kad su se Hrvati demokratski odlučili za svoju državu, morali su je oružjem obraniti od onih koji su se Titu zakleli. Unatoč svemu, u glavnom gradu države koju nije želio najljepši trg i dalje nosi njegovo ime i spaja se s ulicom imena njegove žrtve koja se uspješno borila protiv fašizma i za demokraciju u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Na putu napretka demokratskih zemalja Krajnje je vrijeme da s Titova puta skrenemo prema demokraciji. Trebamo osvijestiti da nismo živjeli u „najboljem od svih mogućih društava“ i krenuti prema demokraciji, koja je „najmanje loše društvo“ za koje znamo. Umjesto podložnika u školama trebamo odgajati aktivne građane demokratske političke kulture koja uključuje nacionalnu identifikaciju, politički pluralizam i toleranciju, prihvaćanje demokratski izabrane vlasti kad i nije naše političke orijentacije. Tek tada ćemo krenuti putem progresa demokratskih zemalja. Svoje probleme moramo rješavati sami. Neće ih riješiti EU niti od nje prijeti objektivna opasnost. Opasnost nam prijeti od našega podaničkog mentaliteta, ma gdje bili. Na kraju, dvojba u naslovu u zaključku prestaje biti dvojba. Trg maršala Tita treba promijeniti ime. Ma koliko se velikom ličnosti nekomu činio, sigurno je da je Tito bio protupovijesna ličnost. Sredstvima koja se ničim ne mogu opravdati borio se za socijalizam i Jugoslaviju, ciljeve koji su povijesno propali. Đilas je govorio da Hrvatska mora umrijeti da bi Jugoslavija živjela. Tito se borio za Jugoslaviju i uz cijenu da Hrvatska umre. Sad kad je Jugoslavija mrtva, a Hrvatska živa, nelogično je da najljepši trg u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, nosi ime osobe koja joj je opstanak dovodila u pitanje. Logična promjena nekima će izazvati negativne emocije. One su posljedica indoktrinacije koja je kidala vezu između razuma i emocija. Zbog Titova kulta ličnosti ta bi promjena bila znatan prilog uspostavljanju te veze. Tu, dakako, ne smijemo stati ako želimo izići iz dobrovoljnoga ropstva. Prenašamo:Vijenac |
- 12:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #
četvrtak, 19.04.2012.
Izjava Matice hrvatske: Za pobjedničku Hrvatsku!
|
IZJAVA MATICE HRVATSKEI Za pobjedničku Hrvatsku! Predsjedništvo Matice hrvatske U povodu nedavnih optužbi dežurnih ideologa mržnje da će udomiti međunarodni nacionalistički skup u organizaciji Hrvatske čiste stranke prava, Matica hrvatska energično odbija svaku klevetu ili neovlašteno uvlačenje bilo predsjednika MH, bilo njezina Predsjedništva, bilo cijele Matice hrvatske u ičije igre ili kalkulacije Predsjedništvo Matice hrvatske već je izjavom od 8. travnja 2012. odbacilo kao neosnovane napade koji su se, u dane Uskrsa, pojavili na pojedinim portalima ili u tisku, optužujući Maticu hrvatsku kao udomitelja međunarodnoga nacionalističkog skupa u organizaciji Hrvatske čiste stranke prava. Da su ti napadi bili unaprijed smišljeni – bez obzira na činjenice – vidjelo se po uspješnoj sinhronizaciji u širenju neistina. Počelo je s izmišljenim intervjuom predsjednika MH, u kojemu on – tobože – hvali neke ideje iz knjige Mein Kampf Adolfa Hitlera i najavljuje da će, u sklopu međunarodnoga nacionalističkog skupa „promovirati“ svoju knjigu o tome; svojevrsni nastavak Mein Kampfa; i da će to učiniti unatoč očekivanom otporu mnogih, koji tekst prethodno neće ni pročitati! U tim i takvim „izvorima“ moglo se pročitati da će predsjednik osobno predvoditi marš nacionalista zagrebačkim ulicama, kao specifičan apel za hrvatske generale – haaške uhićenike. Evidentno je bilo da se pokušava sastaviti specifično zmijsko klupko od HČSP-a, europskih nacionalista, hrvatskih generala i Matice hrvatske; svakako s naglaskom na Maticu hrvatsku, koja je jedina među citiranima – korisnik državnog proračuna. Nije naodmet istaknuti da se u ovoj godini obilježava 170. obljetnica postojanja i ustrajna rada MH, što je nekima, očevidno, teško prihvatiti, ali su drugi, pa i najviše pozicionirani, to prepoznali i uvažili (v. Matičine priredbe u Zagrebu i Mostaru). Upozorit ćemo i na još neke „začudne“ podudarnosti: cijela ta farsa protiv Matice hrvatske i njezina predsjednika eskalira između Velikog Petka i Uskrsa, kad ljudi ne rade i posvećuju se obiteljima uživajući u blagdanima. U te dane tajništva su ustanova nedostupna te se ne mogu dobiti autentični odgovori na brojna postavljena pitanja. Drugo, ove se godine, logikom kalendarske selidbe uskrsne nedjelje, blagdan Uskrsa približio danu osnutka NDH (10. travnja). Očito je režiser toga bijednog dramoleta u ono klupko uspio utkati još i Crkvu i ustaše, pa je portret predsjednika MH kao klerofašista dodatno istaknut, a Matica se, opet, našla na udaru dežurnih ideologa mržnje. Osjećamo da, u tome povodu, treba reći još nešto: Matica nije i ne želi biti taocem ultranacionalističkih tlapnji i gluposti; ona jest nacionalna institucija s nacionalnim programom, ali taj program nije regresivan, nije ekskluzivistički obojen, nije lišen smisla za realnost i uvijek računa – pa i među svojim članstvom – na sve ljude dobre volje pa i različitih svjetonazora, narodnosti, religijskih, agnostičkih ili ateističkih uvjerenja smatrajući suradnju, solidarnost i suosjećanje najvećim dobrima u svijetu različitih. U ime tih shvaćanja energično odbijamo svaku klevetu ili neovlašteno uvlačenje bilo predsjednika MH, bilo njezina Predsjedništva, bilo cijele Matice hrvatske u ičije igre ili kalkulacije; jedna je od zamisli, u tome smislu, zacijelo trebala biti i Matica kao „duhovni sponzor“ okupljanja onih koji ne dijele s Maticom njezina uvjerenja o nužnosti nenasilnog, demokratskog i civiliziranog postupanja u svim prilikama; o pogibeljnosti svih ekstrema – kako „lijevih“ tako i „desnih“ – o predanosti ljudskome dobru, interesu Domovine i pravima pojedinca. Nama može biti razumljiva želja HČSP-a da u Matici hrvatskoj organizira svoju „međunarodnu konferenciju“, ali bi i HČSP-u trebalo biti razumljivo stajalište Matice hrvatske da se takva konferencija ne može održati u našoj dvorani, utoliko prije što Matica nije nikad iznajmljivala svoje dvorane za eminentno političke skupove koalicija, stranaka, strančica ili sekti i što bi odstupanje od toga pravila doista značilo mogućnost stanovita izjednačavanja Matice i dotične grupe (ili grupa). Takvu identifikaciju nismo ni prije htjeli, pa je nismo dopustili ni ovom zgodom. Takvo je razrješenje, bez ikakve apriorne uvrede, razboritom političaru moglo biti dostatno. Umjesto toga sasuo se na Maticu hrvatsku slap uvreda, pa je veliki predsjednik najmanje hrvatske strančice predsjednika MH okrstio mizerijom. To su, nažalost, stil i jezik hrvatskih ultradesničara, koji se služe i gorim jezičnim formulacijama, preuzimajući, između ostaloga, i ustaške budničarske formule. Ne da se s time ne možemo i nećemo solidarizirati, nego se moramo upitati u kojim to povijesnim maglama žive kreatori takve politike? Zašto neprestano odgajaju gubitničku Hrvatsku – gubitničku u svakom pogledu: vojnički poraženu, s logoraškom hipotekom, s antisemitizmom, fašističkim pečatom na čelu, zaključno: nedemokratsku, uzurpatorsku i bježanijsku (kad je zatrebalo), a ne odgajaju mladež za dobitničku novu Hrvatsku, pobjedne Hrvatske vojske, demokratskih izbora, Tuđmana kao – voljom naroda – izabranog predsjednika Republike Hrvatske, a ne kao poglavara dopremljenog u kamionu okupacijske vojske, a izbjeglog u diktatorskoj limuzini, za razliku od Nikole Šubića Sigetskog koji se borio do posljednjega daha ili – zašto ne – Salvadora Allendea, koji je pružao žestok, iako beznadan otpor uzurpatorima. Legitimnost ne daje samo prava, nego i obveze. Pavelić takvog legitimiteta nije imao. Koji nam suvisao odgovor na ovo pitanje može pružiti podgrijana hrvatska radikalna desnica? Na kojoj liniji hrvatskih interesa stoji njihov gostoljubivi poziv mađarskim ultrašima, koji u programu imaju i ekspanziju na hrvatske teritorije? Na kojoj bi liniji obrane „hrvatskih interesa“ bila njihova parada „za hrvatske generale“? U korist njihove štete? Generali su se, prirodno, odrekli takve „zaštite“, a vrijeme je da se javno progovori o tome smije li se minorna strančica, ne postižući nikakvu važnost na parlamentarnim izborima – jedinom mjestu političke afirmacije u demokratskom društvu – i zlorabeći interese kako hrvatskoga društva tako i one već s nepravom ugroženih pojedinaca – okoristiti trenutkom javne pozornosti, skrećući pozornost na sebe i svoju destruktivnu funkciju? Od potencijalno respektabilna, cjelovitoga i djelotvornog pravaškoga pokreta – potrebnog hrvatskom narodu i hrvatskoj politici – nastale su tri frakcije, poduprte taštinama vođa, glupostima lidera, pa danas tek dio tog potencijala djeluje kao ozbiljan – premda ne i odlučujući – politički subjekt. Tko je za to kriv hrvatskoj desnici? Zašto se u nju velikim dijelom uselila nepromišljenost, partikularizam, necivilizacijski „standardi“, nedarovitost? Nije li i na predsjedničkim izborima desnica samu sebe otpisala ističući odviše kandidata za jedno mjesto? Pa i dijete bi izračunalo da će podjela glasova ojačati pozicije druge strane u nadmetanju. Tko je za to kriv hrvatskoj desnici? Suparnici? Ona sama? Ili opet – Matica hrvatska? Nije teško odgovoriti. Spletkarenja koja su se, oko ovoga Uskrsa, dogodila u našoj medijskoj javnosti pokazuju kako su moguće ne samo neočekivane nego i „neprincipijelne koalicije“ – ultradesnih i ultralijevih, primjerice. Matica hrvatska izražava svoje nemirenje s neodgovornošću i nemoralom koji se ogrću plaštom crnoga humora i sveopćega moralnog relativizma, s moralnom ravnodušnošću koja prodire u sve pore društva i s nositeljima – „prezenterima“ – takva stila koji ne drži do ljudskog integriteta i dostojanstva, do razlikovanja istine od neistine, od beskrupulozne eksploatacije izmišljotina, lažnih izjava, sramotnih fotomontaža s nedvosmislenom jedinom željom da se drugome – pošto-poto nanese šteta. Kako je u ishodištu svih pitanja bilo iznajmljivanje ili neiznajmljivanje Matičine dvorane za „konferenciju“ s međunarodnom potporom HČSP-a izjavljujemo da smo, neovisno o činjenici što je HČSP legitimna stranka, ocijenili da njihovo „okupljanje“ nije u interesu Hrvatske pa, stoga, ni Matice hrvatske i da mu u nas nema i ne može biti mjesta. Prenosimo: Vijenac |
- 14:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 27.02.2012.
Zašto urednica "Jezika" mora pitati za Šreterov grob?
|
KULTIVIRANJE Zašto urednica "Jezika" mora pitati za Šreterov grob? Netko u ovoj zemlji prepunoj policije i špijuna, pa i špiclova, mora znati gdje je ubijen intelektualac i domoljub dr. Šreter  Dok su koncerti u nekim gradovima izvođeni bez teškoća, u Pakracu nije bilo takoFoto: 'Dusko Mirkovic/PIXSELL' Što to zajedničkoga imaju ugledni hrvatski znanstveni časopis “Jezik” i grob, točnije rečeno posmrtni ostaci uglednog pakračkog liječnika ubijenog u Domovinskom ratu dr. Ivana Šretera? I zašto glavna i odgovorna urednica “Jezika”, osječka sveučilišna profesorica Sanda Ham, i ove godine javno poziva sve one koji znaju gdje je dr. Šreter pokopan da to i javno kažu? Kakva smo mi to zemlja u kojoj se jezikoslovci bave grobištima i u kojoj sveučilišni profesori moraju slati javne apele da se otkrije gdje su to skrivene kosti intelektualaca i zaljubljenika u hrvatski jezik koji nisu preživjeli Domovinski rat? Kakvo smo mi to društvo u kojem čak i šesnaest godina nakon završetka, doduše nikada službeno proglašenog rata, još ne znamo gdje su stradali (ili završili) ljudi koji su bili domoljubni prvaci svojih sredina? Kakvi su uopće odnosi mogu graditi između nekad zaraćenih zemalja (i strana), ako se ne pokopaju mrtvi ili, eventualno, ne pronađu oni preživjeli? Ako se taje podaci o mjestu likvidacija čak i onih ljudi koji su još za života bili i važni i prepoznati kao osobe čije se mišljenje iznimno cijeni? Koncerti mira i nade A baš je takva osoba bio pokojni pakrački liječnik dr. Ivan Šreter. Ja sam ga upoznao baš u njegovoj pakračkoj obiteljskoj kući, i to u trenutku kada smo u Pakracu pokušali izvesti Koncert mira i nade koji je osmislio dirigent i emigrant Ivan Cerovac. Cerovac, tih devedesetih inače i ravnatelj Zagrebačke filharmonije, pokušao je ekumenskim koncertima na kojima su izvođeni i Mozartova Krunidbena misa, ali i dijelovi Mokranjčeve Liturgije sv. Jovana Zlatoustog, smiriti tenzije u nacionalno izmiješanim sredinama poput Pakraca, Karlovca, Hrvatske Kostajnice, Gline... I dok su koncerti u nekim gradovima izvođeni bez teškoća, u Pakracu nije bilo tako. Predviđeni koncert pao je baš na dan kada su Srbi razoružali Hrvate iz policijske postaje, pa je Pakrac postao najopasnije mjesto za život u zemlji u kojem su jedne cijevi gledale u druge i u kojem JNA uopće nije bila neutralna. I tako su, čini mi se, jednog nedjeljnog proljetnog prijepodneva u takav Pakrac prepun razjedinjene policije i ustrašenih vojnika, borbenih kola i bombi, mitraljeza i metaka došla dva autobusa s orkestrom, solistima i zborom te dirigentom Cerovcem. I premda to danas može djelovati čak i malo tragikomično i podsjećati na neki dobroćudni češki light film, situacija je bila i opasna i brutalna. U Šreterovoj “tvrđavi” I to sve do trenutka kada dr. Šreter nije oba autobusa pristigla iz Zagreba primio u svoju kuću, već tada pretvorenu u svojevrsnu tvrđavu s velikim (i ukusnim) zalihama hrane i pića. Bio je iznimno gostoljubiv, druželjubiv, smiren. Takva je bila i njegova majka. I svi domaćini koji su hranili i pojili uznemirene Zagrepčane, tada još apsolutno nenaviknute na ratno stanje, na nesavršene i improvizirane uniforme, na zlokobni huk metaka upozorenja, na tišinu koja tako neumitno zaziva totalni sukob i uništavajući rat. Umjetnička utopistička ekipa iz Zagreba Pakrac je napustila bez ikakvih žrtava. Ali je vjerojatno svima u sjećanju ostao lik dr. Šretera. Onog istog liječnika kojeg su pobunjeni Srbi, navodno vrlo okrutno pogubili i oko čijeg se navodnog i neuspješnog spašavanja angažirao čak i sadašnji saborski zastupnik Milorad Pupovac, o čemu u svojoj knjizi vrlo precizno, na mahove čak i polemički, svjedoči i nekadašnji politički hrvatski čelnik Slavko Degoricija. Netko u ovoj zemlji prepunoj policije i špijuna, pa i sadašnjih i bivših špiclova, mora znati gdje je dr. Šreter ubijen i gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci. Netko u ovoj zemlji mora poštovati apel Sande Ham, koji ona ponavlja iz godine u godinu kako javnost ne bi zaboravila na lik i djelo pakračkog liječnika dr. Ivana Šretera. Čovjeka čija zaklada dodjeljuje novčane nagrade za izbor najbolje nove hrvatske riječi u natječaju časopisa “Jezik”. I čovjeka koji je zato što je u Jugoslaviji u bolesnički list jednog oficira JNA upisao da je “umirovljeni časnik” bio politički progonjen, smijenjen s mjesta u lipičkoj bolnici i osuđen. I tako vjerojatno označen sve do trenutka kada su ga možda čak i susjedi ili njegovi nekadašnji pacijenti prvo zarobili, a onda i surovo kaznili osuivši i njegovu obitelj da ga ne može dostojno pokopati i obilaziti njegov grob. Napisao Denis Derk Večernji list 26.02.2012. |
- 13:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #
petak, 23.12.2011.
Pet godina rada i sretan vam Božić
|
Kad smo 2006.godine u Dugom Selu osnovali glazbenu udrugu "Glazbeni studio Cerovac" malo tko je od nas vjerovao da će ona biti dugog vijeka. Bilo je puno razloga za skepsu i zbog toga što je Grad Dugo Selo te iste godine pokušao osnovati Glazbenu školu ali nisu uspjeli. Počelo je s jednim voditeljem tečaja violine, sintesajzera i glasovira a to je bila moja malenkost. Ubrzo, već nakon tri tjedna pridružio mi se kolega Eduard Kobešćak s klasičnom i el. gitarom i to su od onda do danas najtraženiji predmeti. Već u proljeće 2007.god. imali smo i tečajeve harmonike i tamburice. Danas uz nas dvojicu vode tečajeve kolegice Tina Grubišić (harmonika, predškolski tečaj), Kristina Prgomet (kl.gitara) i Marija Babić (violina). U nekoliko godina postojanja kroz naše tečajeve prošlo je oko 220 učenika. U najboljoj godini do sad imali smo 80 učenika a danas imamo 52. Kao primjer našeg rada donašam ovdje tri snimke danas studenta na PMF-u Antonija Paunovića. On je naime jedini naš učenik koji je sudjelovao na koncertima 2007., 2009., i 2011. Iako je s početkom studija došao u situaciju da se mora daleko više posvetiti studiju nego glasoviru postigao je do sada izvrsne rezultate. Antonio Paunović, koncert 1.12.2007. Antonio Paunović, koncert 30.05.2009. Antonio Paunović, koncert 18.12.2011. Tečajevi sintesajzera su do sada bili najtraženiji pa je uvijek u njih upisano najviše učenika. Iako sintesajzer nije teško naučiti svirati - da bi ga se zaista dobro sviralo treba se i te kako pomučiti. Ovdje donašam primjer naše učenice koja je učenje sintesajzera ozbiljno shvatila i rezultati su vidljivi. Marija Grgošić, koncert 18.12.2011. Neki naši učenici tijekom vremena pokazali su neobičnu nadarenost za glazbu. Među njima je i Tomislav Majdandžić koji ne samo da odlično svira glasovir nego i komponira pa ovdje možete poslušati i jednu njegovu noviju skladbu. Tomislav Majdandžić, koncert 18.12.2011. Pred Božić 2008.god. nazvala me je jedna lječnica, specijalist fizijatar, i zamolila me da primim jednu njezinu pacijenticu koja ima od rođenja određene poteškoće s lijevom rukom. Tako je došla k nama Paula i počeli smo terapijsko sviranje. Kad sam otkrio da Paula ima lijep glas i da rado pjeva onda sam ju poticao da i pjeva. Tako je Paula na svim koncertima na kojima je nastupila i svirala i pjevala. Ove smo pak godine odlučili snimiti i božićnu čestitku kao spot i tako je Paula svirala i pjevala Bijeli Božić. Donašam tu snimku i ovdje te vam ujedno svima želim i sretan Božić i blagoslovljenu Novu 2012.godinu. Paula Rossini - Bijeli Božić |
- 17:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 15.12.2011.
Živimo u svijetu sustavnoga zaglupljivanja
|
Božica Jelušić, književnica Živimo u svijetu sustavnoga zaglupljivanja Razgovarao Andrija Tunjić Naše doba je doba interesnih čopora / Žrtva je najveća stvar koju nam je namrla naša civilizacija / Strah od govora posljedica je neobrazovanosti čovjeka da razumije metafore / Ima jako uplašenih koji se boje iskazati svoje mišljenje i skrivaju se iza autoriteta / Intelektualac je sposoban za unutrašnje čitanje stvarnosti / Zaglupljivanje je svjetski trend / Današnji hrvatski pisac sjeda za tipkovnicu i piše 130, 150 kartica o nečemu i to se onda drži književnim radom / Forsiranje ružnoga i trivijalnoga ubilo je umjetnost / Kajkavski postoji kao jezik, a ne kao dijalekt / Jezični unitarizam jednako je opasan kao i politički / Položaj pjesnika u provinciji dobar je samo kada pjesnik od sebe napravi instituciju / Hamvas je jedini pisac, osim Miłosza, s kojim sam se identificirala / Vezana forma je disciplina, ponovno uspostavljanje reda, nije ni retrogradna, ni nemoderna / Bog je oblikotvorna i skladotvorna energija koja djeluje na ljudsku prirodu / Za mene je jedini čovjekov napredak onda kada čovjek napreduje u duhu / U demokraciji se mnogo toga mora da bi se nešto smjelo U šezdeset godina života i četrdeset godina djelovanja književnica Božica Jelušić napisala je četrdeset knjiga, objavila nekoliko stotina bibliografskih jedinica, bila kritičarka, recenzentica i prevoditeljica, novinarka, ekologinja, učiteljica i školnica, kustosica i društvena aktivistica. Sve to i skori rođendan povod su ovom razgovoru u kojem govori o sudbinskim problemima našega doba. Gospođo Jelušić, u knjizi kolumni Pisanje u vjetar pišete o našem dobu i prostoru, pokušavate ponuditi odgovore ili razloge nekim događajima. Je li naše vrijeme današnjem čovjeku dar s obzirom na njegovu pohlepu, preuzetnost, bahatost...? Na to sam odgovorila jednim svojim kajkavskim stihom: „Nešče me pita kakvo je vani vreme. Velim glavozgubeče“. Dakle, ovo je vrijeme gubljenja glave, raspamećivanja, to je vrijeme pohlepe koja skraćuje ljudski vidik. Naše je vrijeme razorna i demonska snaga koja frustrira, a očituje se u korisničkom mentalitetu spram prirode. Čovjek je sklon razoriti svoje gnijezdo, svoje stanište, samo da bi u tom jednom, kratkom životnom vijeku ostvario što veću udobnost i korist od prirode. Osim što je glavozgubeče to je i, kako je rekao Osip Mandeljštam, vučje doba, to je vijek vukova koji skaču i hvataju za šiju. Naše je doba doba interesnih čopora koji prijete nemoćnoj i pacifiziranoj manjini koja po kršćanskim načelima vjeruje u ljudsku dobrotu. Istodobno je vrijeme vučjih čopora i glavozgubeče. Može li današnji čovjek preživjeti izazove 21. stoljeća? Mogao bi kada bismo mogli živjeti u znaku četiri E: ekonomija kao ispravna podjela dobara, ekologija kao čuvanje vlastitog prostora i prirode, etika kao moralno i čovječno postupanje i na kraju ekumenizam kao religijska potrpljivost, tj. da svi putovi vode istom duhovnom izvoru. Tomu bih dodala i peto E, edukaciju. Tih pet E uvjet su opstanka i razvoja naše civilizacije. Zašto je današnji čovjek posvećen materijalnom, a ne duhovnom? Zato što su ga njegove vođe minulih desetljeća vrlo perfidno uvjerile da je gospodar nečega. Čovjek mora shvatiti da je gospodar ničega. Nije gospodar ni vlastita života. Mora shvatiti da su život i vrijeme, heraklitovski gledano, rijeka koju prelazi s obale na obalu da bi dosegnuo vječnost; da na tom putovanju do pola rijeke sakuplja i tegli materijalne terete identificirajući se s njima kao vlasnik, a onda od pola rijeke otpušta te terete kako bi lakše doplivao na drugu obalu, jer ga taj teret vuče dolje. Opsjednut materijalnim, čovjek zapravo prerano kopa svoj grob i svoje potonuće jer ne može prevući goleme terete imovine i svijesti o tome da je gospodar ničega. Snimio Boris Kovačev Znači li to da današnjem čovjeku, kako se često čuje, nedostaje duše? Apsolutno. Pojam duše ishlapio je, iščeznuo, prije svega iz razgovora, potom iz našega svjetonazora, i duša još postoji uglavnom kao instrument zastrašivanja. U katoličkoj dogmi ljudima se prijeti paklom ako krenu krivim putem. No pakao nije dio nerazorive kozmičke svijesti, koja ostaje i nakon smrti, nego nešto što su ljudi stvorili na zemlji – ljudska duša dnevno prolazi kroz pakao na zemlji koji je stvoren upravo materijalnom opsesijom i dezorijentacijom modernoga čovjeka, koji se svjesno odriče vrhunskih etičkih vrijednosti. Čovjek pogubi dušu jer se dade zavesti lažama i paralažama modernoga svijeta putem medija, obećanih umjetnih rajeva, bilo da se zovu blagostanje, droga, uživanje u seksu, bilo da se bavi iskušavanjem rubnoga i opasnoga. Čovjek podlegne tomu, tu iluziju uzme zdravo za gotovo, radi na njoj, i onda upada u pakao. „Pakao je veoma živ u patnjama današnjeg svijeta“, tvrdi Denis de Rougemont. Kad svijet postavite u relacije: pakao/materijalno i manjak povjerenja u sebe, manjak duševnosti – ima li smisla žrtvovati se u današnjem vremenu? Ima. Pokojni Vlado Gotovac, moj veliki prijatelj i veliki uzor, i jedan od rijetkih besprijekornih ljudi koje sam u životu srela, rekao je: Najljepše je žrtvovati se za uzaludnu stvar. Žrtva je najveća stvar koju nam je namrla naša civilizacija. Postoji katoličko načelo koje glasi: Nasljeduj Krista. To načelo možemo nasljedovati upravo u toj žrtvi za druge, za zajednicu i napredak. Ono što apsolutno vrijedi i što se kršćanstvu ne može poreći Kristov je dobrovoljni odlazak na križ kao primjer beskrajne patnje i prihvaćanje patnje kao dobrovoljne moralne žrtve. Isplati se žrtvovati. I kada ljudima, koji osjećaju žrtvu, nedostaje razgovora, nedostaje riječi? To je zato što im nedostaje vremena. Najveća vrijednost koju možemo darovati jedni drugima jest vrijeme. Toga postanete svjesni nakon šezdesete – tog strahovitog prolaženja vremena i osjećaja da nećete završiti svoju misiju na zemlji, da nećete ostvariti planove, da nećete spoznati sebe kao osobu. Onoga časa kada čovjek spozna dragocjenost vremena i daruje ga drugomu, nekom cilju ili osobi, to je velika žrtva. Darovati čovjeku vrijeme najveća je žrtva. Zašto danas vlada strah od riječi, od pravoga razgovora? Je li to posljedica manipulacije svijetom? Robert Frost, američki poeta laureatus, istaknuti intelektualac svoga vremena – koji je bježao iz akademske zajednice u provinciju gdje je uzgajao piliće i bavio se nekim uzaludnim akcijama – govorio je da je jedino pravo poučavanje zapravo poučavanje metaforom. Da je jedini pravi govor zapravo govor metafore i da će većina ljudi biti prevarena s pomoću metafore. Strah od govora posljedica je neobrazovanosti čovjeka da razumije metafore. Metafora je postala laž? To su ljudi shvatili. Manipulatori metaforom varaju ljude. Kažu im nešto što zapravo cilja na nešto drugo, jer metafora je prispodoba, a alegorija „gledanje kroz riječi“ na drugu stranu nečega, a ljudi to uzimaju površinski, doslovan sloj tog obećanja, te metafore. Dakle, oni koji manipuliraju govorom, riječima, alegorijama i metaforama, oni su zapravo svezali gordijski čvor i riječi više ne vrijede. Razgovor je opasan ili poguban, jedan ide šumom, drugi drumom, sve je to šum u prijemnom kanalu. Vrlo je malo razgovora koji teže raščišćavanju situacije, razbistrivanju ili nekakvu konačnom rješenju. Ljudi trabunjanju, klepeću, natucaju i praznoslove, a govore relativno rijetko, u izvornom smislu pojma. I rezultat toga onda su bezosjećajni, pretenciozni, bahati ljudi? I uplašeni ljudi. Ima jako uplašenih, frustriranih ljudi koji se boje iskazati svoje mišljenje, koji se skrivaju iza autoriteta i velikih ideja kao što su pripadnost nekoj ideologiji, partiji, naciji, boji, barjaku... Svi bi se iza nečega sakrili. Pa i iza kičerskih domoljubnih stihova, zbog kojih će ići u zatvor jer im je rečeno da ta pjesma izražava njihovu ideju ili naciju, iako je trivijalna i bezvezna. Svoj zatvor slavit će kao neku vrstu hrabrosti ne znajući da su s pomoću metafore prevareni, da su uzaludno osramotili ime dospjevši u zatvor zbog manipulatora. Je li to i zato što današnji intelektualac zapravo nije intelektualac, nego profesionalac? Da. Treba razlikovati pojam intelektualac od pojma profesionalac, koji ima akademsku diplomu koja osposobljava čovjeka da bude zanatlija u jednom fahu, a sve ostalo mora nadograditi kako bi bio sposoban opravdati riječ intelektualac, koju tvore dvije latinske riječi; inter i lectus, što znači unutrašnje čitanje. Intelektualac je onaj koji je sposoban za unutrašnje čitanje stvarnosti. Nažalost, devedeset posto predstavnika akademske zajednice nije sposobno za takvo čitanje stvarnosti, već samo za snalažljivost s pomoću koje zanatlija obavlja neki posao. Sve zablude današnjega svijeta proistječu iz totalne nekompetencije ljudi, koji drže da im jedan papir, koji su ponekad teškom mukom stekli, omogućava automatski status intelektualca. Intelektualac razmišlja, propituje, čita, poučava, bez prestanka, tako održava svoj status. Zašto se glede toga malošto mijenja? Zato što je najinertnije mjesto na svijetu ljudska svijest. Dok se društvo razvija u obliku velikih preskoka, industrijalizacije, prodora u svemir itd., ljudska svijest potpuno je tromo mjesto. Zato ćete u svijesti intelektualca ili uopće čovjeka 21. stoljeća još pronaći dio srednjovjekovlja – naivne predodžbe, strahove... Ta se svijest zbog sporosti nije pomaknula od nekih srednjovjekovnih stereotipa. Valjda im je udobno u tom okviru, osjećaju se sigurnima. Malo je ljudi spremno slijediti nove spoznaje, a da ne govorimo o tromosti cijelih institucija ili Katoličke crkve, koje vrlo teško prihvaćaju svijet prema novim spoznajama. Nije li zato naša civilizacija došla u stanje kada je nešto, za što mislimo da je napredak, zapravo nazadovanje? U pravu ste. Jedini je napredak napredak svijesti. Nije napredak imati kilometre i kilometre asfalta, a zaboraviti kako se pali logorska vatra, ili kako se preživljava u prirodi na onome što se u okolišu nađe; na korijenju, divljim plodovima, raznom zrnevlju... Napredak se postiže kada se postigne stanovita ravnoteža između čovjeka i prirode, s jedne strane, i s druge, kako kaže D. de Rougemont, kada je čovjek solidaran, a ne solitaran. Današnji čovjek mora više poraditi na solidarnosti, na sinergiji, na civiliziranom djelovanju koje unapređuje društvo u cjelini, a ne ustrajavati na jačanju individualizacije i na potpunoj odvojenosti čovjeka od prirode te narcisoidno uživati u formalnim dokazima napretka kao što su strojevi, računala, auti, mobiteli, žice i nežice... To samozadovoljstvo ubija u čovjeku stvaralački impuls. Stanko Lasić napisao je da živimo u monološkom svijetu. Zašto ljudi ne vole one koji drukčije govore i misle? Razlog tomu je zaglupljivanje. Zaglupljivanje je svjetski trend, njemu služe svi mediji, sve tzv. društvene mreže. Današnji svijet izložen je trajnu procesu sustavnog zaglupljivanja, nerazvijanju samostalnog mišljenja, lošem obrazovanju, a osobito ubijanju bilo kakva kritičkog suda. Zato se osoba koja nije izgrađena da može misliti priklanja općoj klimi i općim idejama. Ono što se danas u medijima može naći trač je, zloba, huškanje, površnost, incidentnost, prostota, pornografija, kič, opća trivijalizacija. Danas se ulazi u tuđe postelje, u tuđe živote, u najstrožu intimu dva bića, oko nas su raskramareni leševi, mučene životinje... Sve se to redovito vrti po tzv. društvenim mrežama kao normalno, time vam se neizravno poručuje: ma ne mari, to ionako sutra neće biti aktualno. Ljudski duh izložen je svim tim đavolskim sredstvima umrtvljivanja, otupljivanja i nesposobnosti za samostalno mišljenje. To je sve suprotno od dijaloga, koji je od antičkih vremena uvijek bio sredstvo raščišćavanja situacije i razmjene misli. Dijalog znači da imate misao koju nudite drugom na ogled i on vam odgovara svojom kontraargumentacijom. Da biste razgovarali, morate imati stav, da biste znali i mogli izraziti stav, morate imati izgrađen vokabular, da biste imali vokabular, morate se, per analogiam, obrazovati. Umjesto toga imamo površnost, proklizavanje kroz situacije, i kada se to spoji sa svime što nas čini neosjetljivima jer smo vizualno bombardirani strahotama današnjega doba, imamo šutnju. Rezultat toga je šutnja! Bojite li se da vas „pozoj ne bu pozobal“, kako ste na jednom mjestu napisali? Da. Pozoj je vrag, zmaj, demonska životinja i znak srednjovjekovne ikonografije, pozoj je biće mraka, dubina, pakla, Hada, čega god hoćete. Pozoj drijema, drijema i čeka da ga nahuškamo jedni na druge, a kada se probudi iz mračne špilje u koju smo ga privremeno stjerali, tada imamo ratove, pokolje, koji se u ovim prostorima javljaju svakih tridesetak godina. Strah me pozoja. Ja sam majka, baka, učiteljica i strah me za svu tu djecu koja su mi bila povjerena i koja bi sutra mogla biti raskomadani udovi na bojišnici. Da, vrlo me strah pozoja. * * * Razgovor u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Vijenca br. 464-465, od 15. prosinca 2011. godine. |
- 10:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #
nedjelja, 27.11.2011.
Istinski advent
|
Jutros nam se otvara novi dan. S njime nadolazi i ono uobičajeno ili, možda, nešto sasvim novo i nepredviđeno. Svakako otvaramo se prema budućnosti i spremni smo nešto činiti za nju. Tako smo se već probudili u dan što nadolazi, probudili smo se u njegove događaje. Sve što činimo zapravo je usmjereno prema budućnosti. Spremamo se na posao kako bismo osigurali svoju budućnost, djeca idu u školu da bi postala vrsnim stručnjacima na svom području i tako osigurala ne samo potrebita materijalna dobra, nego prije svega dostojanstven ljudski život. Nitko zdrav i priseban ne želi zbog sadašnje komotnosti zapriječiti življenje i uništiti svoje mogućnosti. Zato jedan studira, drugi piše, treći otvara poduzeće, četvrti kupuje dionice. Malo se radi za samu sadašnjost. Ona brzo izmiče. Jedni je shvaćaju ratištem na kom prošlost stalno pobjeđuje, a drugi točkom obrušavanja budućnosti u prošlost. No budućnost se ne predaje. Čudna je to borba. Pobjednika nestaje, pobijeđeni stalno nadolazi. Ne mogu jedan bez drugoga. Prošlost nema smisla bez budućnosti, ali ni ova nije sasvim neovisna o prošlosti. Ne može se ona postavljati posve autonomno. U mnogim stvarima već su joj stavljene granice i određene mogućnosti. No, dok ona nadolazi, mi živimo. Prestane li pritjecati, umiremo, nestaje nas. Zato se čovjek stalno otima smrti tražeći spas i utočište u novosti života. Čovjek je zapravo biće što nadolazi. Tako, ako baš nismo posve sigurni da ono što radimo ima smisla i ako nam netko ne vjeruje, upućujemo ga na čekanja, velimo: »Budućnost će pokazati da imam pravo.« Od nje očekujemo pravorijek. Čovjek je adventsko biće. Zna da još sve ne zna, ali se nada da će se razotkriti sve tajne, izreći nedvosmislenu i neopozivu riječ o svim nejasnoćama, sumnjama, djelima, činima, namislima, nakanama, projektima. Pravorijek, nekako je već prisutan. Očekuje se objava njegove punine. Iako se sam čovjek nije do kraja razotkrio niti je prosudba njegovih djela konačna, kršćani vjeruju da je iščekivanje rođenja novog čovjeka, djeteta iz Betlehema pravo življenje adventske naravi. S djetetom valja rasti u budućnost koja je s Isusom počela, ali se do kraja nije razotkrila. Za kršćane Isus je put prema velikoj budućnosti koja će zasjati u svom punom bogatstvu na kraju vremena. Ako ona ne zasja, ostat će nam mnoga pitanja neriješena, temeljne želje neispunjene, a mi prevareni. Nije, valjda, moguće da smo tako sazdani da cijelim bićem trčimo za mamcem koji ne postoji. A budući da se moramo micati, ako hoćemo opstati, ne prepoznavši prave vrijednosti, često trčimo za stvarima koje nas ne mogu zadovljiti, nego samo zarobiti. Već smo puno puta iskusili da poslije njih ostaje praznina što vapi za ispunjenjem. Koji su tvoji mamci? Što te neodoljivo privlači? Advent-Došašće za kršćane je priprava na životni put s Isusom do potpune istine. Nikola Stanković, "Zrno vjere" Prenosimo: Katolici na internetu |
- 00:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #
petak, 18.11.2011.
Bitka za Vukovar i priča o ljubavi
|
napisao: Ante Nazor „Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.“ Siniša Glavašević, Priča o ljubavi S dolaskom jeseni, slike iz 1991, jedne od najvažnijih godina u hrvatskoj povijesti, vraćaju se, vjerujem, svima koji su u tim danima bili negdje na bojištu ili negdje drugdje gdje je trebalo biti da bi se pomoglo obraniti Domovinu. Kad se jednom uvuče u osjetila, miris bojišta teško je potom izbaciti, moguće ga je tek potisnuti na neko vrijeme, dok opet ne zamiriše u svom punom sjećanju i koktelom emocija podsjeti nas na dane tuge, ali i neizmjernog ponosa i slave. Sjećanja su brojna, zasigurno ih ima koliko i branitelja, i zasigurno ovise o bojištu na kojem je netko bio. No s velikom sigurnošću može se reći da spomen Vukovara u svih branitelja izaziva slična sjećanja i osjećaje. Zahvaljujući neizmjernoj ljubavi njegovih stanovnika, posebice branitelja, prema svome domu i Domovini, Vukovar je već u jesen 1991. postao simbol obrane Hrvatske.  Gradski muzej Vukovara i oko njega / Snimio Vlado Cervenka Dakako, kao svaki drugi povijesni događaj, tako se ni Bitka za Vukovar ne može promatrati odvojeno od ostalih suvremenih događaja, a njezina raščlamba ne može biti objektivna ako se pritom ne razmotri situacija na cijelom hrvatskom ratištu. Povijesno razdoblje o kojem govorimo obuhvaća raspad Jugoslavije i stvaranje demokratske Republike Hrvatske te obranu i oslobađanje hrvatskoga državnog teritorija, koji je bio okupiran u agresiji Srbije i Crne Gore, odnosno JNA i srpsko-crnogorskih postrojbi na Hrvatsku. Svoj temeljni cilj – stvaranje „jedinstvene države u kojoj će živjeti svi Srbi na Balkanu“ – tadašnja srpska politika prvo je pokušala ostvariti centralizacijom postojeće države i osiguravanjem prevlasti najbrojnijega (srpskog) naroda u njoj (po načelu „jedan čovjek, jedan glas“), a potom i vojnim putem, oslanjajući se na JNA. Sve ostalo posljedice su takve politike i agresije. To treba uzeti u obzir prije nego što se krene u pojedinosti. Velikosrpski huškački mitinzi Srbi u Hrvatskoj 1990. nisu imali objektivan razlog za oružanu pobunu. Dakako, bilo je incidenata i s hrvatske strane, no kronologija događaja i povijesni izvori pokazuju da se oružana pobuna dijela srpskoga naroda u Hrvatskoj 1990. ne može opravdavati odnosom hrvatskih vlasti prema Srbima. Organizirana i vođena iz Beograda, ona je bila uvod u otvorenu srpsku agresiju. Zapravo, sadržaj brojnih dokumenata srpske strane koji pokazuju zašto su od 1990. pa sve do hrvatske oslobodilačke operacije Oluja propali svi mirovni pregovori može se sažeti u izjavi „predsjednika Vlade SAO Krajine“ Milana Babića iz 1991: „Uvjeravam vas da ćemo mi u Krajini prije izginuti ili se iseliti iz Krajine u Evropu nego što ćemo pristati na bilo kakav život u bilo kojoj državi Hrvatskoj.“ Politička situacija na vukovarskom području postala je složenija nakon što je na osnivačkoj skupštini Srpske demokratske stranke (SDS) na vukovarskom izletištu Adica 10. lipnja 1990. govorio njezin čelnik Jovan Rašković, no velikosrpska politika u istočnoj Slavoniji i vukovarskoj općini snažnije je nastupila serijom mitinga u veljači i ožujku 1991. Na njima su nazočni Srbi otvoreno odbacivali Ustav RH i prijetili Hrvatima i hrvatskoj vlasti. Jednako kao i u ostalim dijelovima Hrvatske, situacija na tom području znatno se pogoršala nakon oružanoga sukoba između hrvatske policije i srpskih terorista na Plitvicama 31. ožujka 1991. Srpski ekstremisti postavili su barikade u Borovu Selu, a potom i u ostalim selima vukovarske općine naseljenim pretežito srpskim stanovništvom – Pačetinu, Boboti, Bršadinu, Negoslavcima, Trpinji. Na barikadi u Bršadinu pucali su 2. travnja na civilni automobil, pri čemu je ranjena suvozačica. Potom su u travnju na novim mitinzima Srba u Borovu Selu i Jagodnjaku u Baranji, o planovima stvaranja jedinstvene i velike srpske države, koja bi obuhvatila veći dio teritorija Republike Hrvatske, govorili državni i politički dužnosnici iz Srbije. Govoreći na teritoriju Republike Hrvatske oni su javno zaprijetili Hrvatima, a govor Milana Paroškog u Jagodnjaku, s isticanjem „prava na ubojstvo“ zapravo je bio poziv Srbima na pobunu protiv hrvatske vlasti i na obračun s Hrvatima na tom području. Takva agresivna i huškačka retorika srbijanskih političara dovela je 2. svibnja 1991. do krvoprolića u Borovu Selu kod Vukovara, gdje su lokalni i pridošli srpski teroristi iz zasjede ubili dvanaest i ranili više od dvadeset hrvatskih policajaca. Pritom je poginuo i jedan terorist. Istoga dana kod Polače kraj Zadra ubijen je i hrvatski policajac Franko Lisica. Nakon krvavog 2. svibnja 1991. na vukovarskom području zavladalo je ratno stanje i započele su intenzivne pripreme za rat. Činjenica da je 2. svibnja u neposrednoj blizini Vukovara ubijeno dvanaest hrvatskih policajaca pokazuje koliko su neutemeljene tvrdnje da Srbi nisu započeli rat u Vukovaru! Napadi sa svih strana Otvorena srpska agresija na Vukovar i tromjesečno neprekidno granatiranje grada iz svega raspoloživog oružja započelo je 25. kolovoza 1991. Vukovar je napadan s kopna, s brodova JNA na Dunavu i zrakoplovima JNA iz zraka, odnosno iz smjera Borova Sela, Trpinje, Bršadina, Negoslavaca, Lipovače, Sotina, Dalja, iz vojarne JNA u Vukovaru i gradskoga naselja Petrova Gora te iz Vojvodine i s teritorija Srbije, iz koje su u Hrvatsku gotovo neprekidno ulazile kolone vojnih vozila JNA. JNA i srpske dobrovoljačke postrojbe djelovale su zajednički, prema planovima i pod zapovjedništvom Generalštaba Oružanih snaga SFRJ u Beogradu.  Vukovar, studeni 1991. Iako su i u općini i u gradu Vukovaru Hrvati bili najbrojniji narod, zbog velikoga postotka Srba u ukupnom broju stanovništva općine Vukovar, zbog okruženja selima s većinskim srpskim stanovništvom i zbog neposredne granice sa Srbijom, a ponajviše zbog golema nerazmjera u naoružanju i vojnoj opremi u korist JNA, velikosrpski su stratezi na vukovarskom području očekivali laganu i brzu pobjedu. Tim više jer najveći dio vukovarskih branitelja i njihovih zapovjednika nije imao potrebne vojne naobrazbe ni ratnog iskustva. Ipak, neki od njih, primjerice zapovjednik obrane Borova Naselja Blago Zadro, koji je poginuo 16. listopada, postali su legendom obrane Vukovara i Hrvatske. Činjenica da su u velikom broju, uz borce, ginuli i zapovjednici: Velimir Đerek Sokol, Ivan Poljak Sokol te Petar Kačić Bojler – zapovjednici na Sajmištu, Ivan Šoljić Veliki Joe na Mitnici, Alfred Hill – zapovjednik Vojne policije, Nenad Sinković Legija – zapovjednik inženjerijske jedinice, i brojni drugi, govori o žestini sukoba i hrabrosti istinskih heroja, koji su predvodili vukovarske branitelje.  Progon stanovnika na Mitnici Prema nekim podacima, koji uključuju cjelokupnu logistiku te liječnike i medicinsko osoblje vukovarske bolnice, tijekom srpske opsade u neprijateljskom okruženju grad Vukovar (uključujući i selo Bogdanovce) branilo je oko 4020 branitelja. No snage branitelja s oružjem u samu gradu ni u jednom trenutku nisu prelazile broj od 1800 do 2000 pripadnika policije te ZNG-a, HOS-a i dragovoljaca iz raznih krajeva Hrvatske ustrojenih u 204. brigadu HV-a, razvučenu na više od deset kilometara dugoj fronti. Uz Hrvate, grad su branili i pripadnici ostalih narodnosti u Hrvatskoj, među njima i Srbi. Dakako, obrana Vukovara provodila se uz zajedničku potporu i doprinos civilnih struktura grada, koje su bile pod koordinacijom Kriznoga štaba, predvođena povjerenikom Vlade RH za Vukovar Marinom Vidićem Bilim. Svakodnevno su surađivali sa zapovjedništvom obrane grada, kojim je zapovijedao Mile Dedaković Jastreb, a potom Branko Borković Mladi Jastreb te s Policijskom upravom, čiji je zapovjednik bio Stipe Pole.  U podrumima Borovo komerca Istodobno, GS HV-a i Operativna zona HV-a Osijek planirali su akcije za deblokadu grada, a radi vojne pomoći Vukovaru angažirane su snage u njegovoj okolici, posebno topništvo. U tu svrhu 16. listopada ustrojena je i Operativna grupa HV-a Vinkovci, Vukovar i Županja, koja je prema procjeni njezina zapovjednika Mile Dedakovića, u tijeku završnih borbi za grad, na raspolaganju imala oko 6800 ljudi, 15 tenkova, 11 oklopnih transportera, 52 topa kalibra 20–100 mm, 32 topa kalibra većeg od 100 mm, 1 VBR i 68 minobacača. Pokazalo se da s tim snagama nije bilo moguće obraniti grad od napada srpskoga agresora. Prema izvoru JNA, sredinom studenoga 1991. snage JNA (1. VO) u istočnoj Slavoniji brojale su 37.613 vojnika, 676 tenkova, 505 oklopnih transportera, 428 komada oruđa „artiljerije za podršku“, 158 komada oruđa „protuoklopne artiljerije“ i 380 komada oruđa „protuavionske aritljerije“, a snage TO Srbije 9582 „vojnih osoba“. David protiv Golijata Život stanovnika Vukovara u potpunosti se morao prilagoditi ratnim uvjetima. Patnju i stradanje u napadnutom gradu trpjeli su jednako svi građani – i Hrvati i Srbi i svi ostali. Granate koje su srpske snage slale na grad nisu birale nacionalnost… Hrvatski radio Vukovar upozoravao je slušatelje da ne napuštaju skloništa, čak ni nakon potpisanih primirja, koja srpske paravojne postrojbe nisu poštivale. Zaposlenici Radija, koji su svoj posao savjesno obavljali sve do okupacije grada (Siniša Glavašević, Zvjezdana i Branimir Polovina, Alenka Mirković, Vesna Vuković, Josip Estereicher, Zdravko Šeremet), bili su snažna moralna potpora braniteljima. Njihova iscrpna i dramatična, ali topla i ohrabrujuća javljanja iz Vukovara s nestrpljenjem i zebnjom čekala su se u domovima diljem Hrvatske. Zbog toga su nakon okupacije Vukovara novinara Hrvatskog radija Vukovar Sinišu Glavaševića i tehničara Branimira Polovinu srpski vojnici ubili na Ovčari.  Uništen tenk JNA na Trpinjskoj cesti Usprkos herojskom otporu, znatno brojnija i nadmoćnija jugovojska, u čijem su se sastavu borili pobunjeni Srbi iz Hrvatske, četnici i ostale paravojne srpske postrojbe, slomile su herojski otpor malobrojnih, opkoljenih branitelja i do ponedjeljka 18. studenoga 1991. okupirale najveći dio Vukovara. Sljedeći dan, 19. studenoga, okupirano je i Borovo Naselje, a manji dio hrvatskih branitelja nastavio je pružati otpor neprijatelju do ranih jutarnjih sati 20. studenoga. S okupacijom grada uslijedila su masovna smaknuća hrvatskih branitelja i civila te pljačka i progon civilnoga pučanstva. Pod srpskom okupacijom Vukovar je, zajedno s Baranjom i ostalim dijelovima istočne Slavonije i zapadnoga Srijema – tzv. UN sektor Istok, ostao sve do 15. siječnja 1998, kada je tzv. procesom mirne reintegracije konačno vraćen u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Prema podacima Ministarstva zdravstva, 19. studenoga 1991. na području Vukovara bilo je oko 14.100 civila: oko 10.000 u Vukovaru, oko 4000 u Borovu Naselju i oko 100 u Lušcu, a hrvatskih branitelja bilo je oko 900: oko 450 u Vukovaru i oko 450 u Borovu Naselju. U vukovarskoj bolnici je na dan okupacije bilo oko 420 ranjenika i bolesnika, a u skloništu-stacionaru Borovo Commercea bilo je oko 250 ranjenika. Ravnateljica bolnice dr. Vesna Bosanac i zapovjednik ratnoga saniteta općine Vukovar dr. Juraj Njavro, zajedno s ostalim liječnicima, medicinskim sestrama, tehničarima i ostalim osobljem postali su simbolom humanosti. Tijekom gotovo puna tri mjeseca opsade Vukovara savjesno i požrtvovano radili su danonoćno, bez pravoga odmora i na granici iscrpljenosti. Svi ranjenici bili su jednako tretirani i zbrinuti bez obzira na vjeru ili nacionalnu pripadnost. U bolnici su liječeni i ranjeni vojnici agresorske JNA, čak i pripadnici ozloglašenih srpskih paravojnih postrojbi. Nakon okupacije najmanje 266 ranjenika, djelatnika bolnice i članova njihovih obitelji te drugih civila izvedeno je iz bolnice i ubijeno ili se vode kao nestali; od toga broja na Ovčari je 20. studenoga 1991. ubijeno 200 osoba, u dobi od 16 do 72 godine. Dok su vojnici JNA iz bolnice izvodili ranjenike i osoblje bolnice, njihov zapovjednik, „oficir“ JNA, Veselin Šljivančanin, koji je preuzeo nadzor nad bolnicom i kontrolirao situaciju, održao je „govor pobjednika“ okupljenim liječnicima i medicinskom osoblju, naglasivši da se JNA i ostale srpske postrojbe zajednički bore i djeluju s istim ciljem. Tijekom napada na grad JNA i srpske dobrovoljačke postrojbe razrušile su ili oštetile gotovo sve vukovarske građevine, ne poštedjevši pritom ni bolnicu, ni vjerske, kulturne i povijesne spomenike, ni gospodarske i stambene objekte (u Vukovaru je uništeno ili oštećeno 25.590 stanova, što je 91 posto ukupnoga broja stanova). Ljubav kao izvor hrabrosti Agresor je bio višestruko brojniji i bolje naoružan od vukovarskih branitelja; raspolagao je više nego deseterostruko većim brojem topničkog oruđa i više nego stostruko većim brojem granata i mina te ostalog streljiva, a branitelji nisu imali ni borbene zrakoplove. Zato je fascinantan i sam podatak da je obrana Vukovara gotovo puna tri mjeseca odolijevala napadima toliko brojnijeg i bolje opremljena neprijatelja. Tako golem nerazmjer između agresora i branitelja u kvaliteti i broju tehnike te obučenosti i broju vojnika, u odnosu na borbene rezultate postignute u bitci za Vukovar, potvrđuje da nijedna vojna doktrina ne smije zanemariti domoljublje, odnosno motivaciju vojnika. Ujedno, ti podaci najbolji su odgovor zlonamjerno plasiranim „informacijama“ u javnost „da je Vukovar prodan“ ili „da je predsjednik Tuđman namjerno žrtvovao Vukovar, kako bi Hrvatska dobila međunarodno priznanje“, ili čak zato „da bi se hrvatska nacija homogenizirala i očistila od Srba“. Koliko su takve teze neutemeljene, pokazuje podatak da je na sastanku u Uredu predsjednika Republike 14. studenoga 1991, prilikom rasprave o ekstremnim ponašanjima u Hrvatskoj, predsjednik Tuđman rekao da će se suprotstaviti mišljenjima „da ne može niti jedan Srbin ostati u Hrvatskoj“. Dakle samo nekoliko dana prije okupacije Vukovara, u teškom i mučnom ratnom stanju, čiji se kraj nije nazirao, a u kojem su zbog nastale psihoze uvjeti itekako bili „pogodni“ za osvetu, protjerivanje i razna zlodjela nad Srbima u Hrvatskoj, predsjednik Tuđman ostao je dosljedan politici zaštite građanskih i nacionalnih prava svih hrvatskih građana na teritoriju pod hrvatskom vlašću. Vukovar je okupiran, no upornom i žilavom višemjesečnom obranom njegovi branitelji spriječili su početni zamah i usporili očekivanu dinamiku napadnih operacija neprijatelja. Žrtvujući vlastite živote stvorili su prijeko potrebno vrijeme da se u ostalim dijelovima Hrvatske provede mobilizacija i ustroje nove postrojbe te nabavi oružje i ostala sredstva ratne tehnike, kao i da hrvatsko vodstvo intenzivira diplomatske aktivnosti u svrhu međunarodnoga priznanja. Uz to, obrana Vukovara onemogućila je spajanje snaga JNA iz istočne i zapadne Slavonije, koje je u planovima JNA za osvajanje Hrvatske imalo strateško značenje. Istodobno, ubojstva civila i razmjeri razaranja Vukovara razotkrili su svjetskoj javnosti pravu sliku srpske agresije, a branitelji Vukovara pokazali su da je moguće uspješno se boriti protiv toliko nadmoćnijeg agresora. Time su pridonijeli razumijevanju događaja u Hrvatskoj i ubrzali međunarodno priznanje Hrvatske, a domoljubljem i hrabrošću zaslužili su počasno mjesto u hrvatskoj povijesti. Iznimnom ulogom u sprečavanju neprijatelja da okupacijom cijele istočne Slavonije ostvari operacijsku dubinu, odnosno povoljne uvjete za dalje napredovanje prema Zagrebu, obrana Vukovara poprimila je strateško značenje za ukupnu obranu Hrvatske. Zato se može reći da su vukovarski branitelji otvorili vrata uspostavi slobodne i neovisne Hrvatske i pobjedi Hrvatske u Domovinskom ratu. Brojni autori posvetili su svoje tekstove herojima Domovinskog rata, diveći se žrtvi i veličini hrvatskih branitelja. S posebnim divljenjem govori se o braniteljima Vukovara. Među njima se toplinom, iskrenošću i originalnošću izdvaja knjiga 91,6 MHZ – glasom protiv topova Alenke Mirković, novinarke ratnoga Hrvatskoga radija Vukovar. Njezina rečenica, „Isuse Bože, kakvi ljudi ovdje ginu!“ – temeljena na osjećajima „topline, neizmjerne zahvalnosti i tuge“ – nameće se kao zaključak istinite priče o obrani Vukovara i Hrvatske 1991, i kao jednostavan opis, odnosno sažetak vrlina ljudi koji su branili Vukovar i obranili Hrvatsku. Hrabrost, požrtvovnost, solidarnost i spremnost na smrt radi obrane dobra, vrline su utemeljene na ljubavi. Upravo zato Bitka za Vukovar nije samo važan događaj iz hrvatske vojne povijesti, nego i priča o ljubavi, što je istaknuto u naslovu ovoga teksta. Jer je ljubav prema vlastitoj obitelji, svojim sugrađanima, domu i Domovini, koje su tako srčano branili, bila najsnažniji motiv vukovarskim braniteljima. Tu je ljubav kao glavni izvor neizmjerne hrabrosti vukovarskih branitelja prepoznao novinar, pisac i heroj Siniša Glavašević i na sebi svojstven način opisao u Priči o ljubavi; ona je sjajna poruka svima koji traže smisao života i ideale zbog kojih vrijedi umrijeti: „Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću – ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.“ Prenosim: Vijenac |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 17.11.2011.
Nemojte zaboraviti....Vukovar...Škabrnju...Saborsko...Maju...Glinu...
 Vi mladi koji niste doživjeli strahote rata nemojte zaboraviti žrtve rata i ono što se dogodilo u Vukovaru i mnogim drugim mjestima stradanja hrvatskih vojnika i civila čija je jedina krivica bila u tome što su željeli slobodu za Hrvatsku. Hrvatska je nastala u ratu. Sjećajte se tih žrtava i štujte ih pa i onda kad nas koji smo to doživjeli i sudjelovali više ne bude. |
- 07:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #
srijeda, 02.11.2011.
Dušni dan
|
Zvona Dušnog dana zovu čovjeka da se sjeti svoje ljudske sudbine. Na krilima vjetra dopiru nam zvuči s tornjeva, a s njima misli na one koji su otišli iz našeg svijeta, morali se odijeliti od tijela, kako bi živjeli u vječnoj fazi života. Za Dušni dan isprazne se gradovi živih ljudi na zemlji, a napune se mrtvi gradovi naših groblja. Tako doživimo da naši pokojni nisu mrtvi, nego da žive, i to tu, blizu nas. Stoga odlazimo na njihove grobove da stavimo cvijeće, ali prije svega da im iskažemo ljubav, da pred Boga stanemo molitvom i pokorom, te darežljivošću i milostinjom, kako bi pokojni osjetih' da ih volimo i da ih nikad nismo napustili. Pokojnih se na Dušni dan ne samo sjećamo, jer to bismo mogli činiti kod kuće, nego k njima nekako dolazimo, tamo gdje je znak njihove prisutnosti, gdje smo ostavili njihova tijela, i napravili na neki način zemaljski njihov dom. To je mjesto gdje na njih mislimo, ali i molimo da ih Bog smjesti u mjesto svoga svjetla i mira, na svoju baštinu u nebu. Pokojni su se odijelili od tijela, ali ne i od nas. Jer, duh nije ograničen prostorom i vremenom, on je svugdje i to ne jučer i danas, nego stalno. Stoga su naši pokojnici tu uz nas, oni vide sve što za njih činimo, oni doživljavaju našu ljubav i utoliko se oni sami mijenjaju, oslobađaju mnogih svojih krivica ili zločestoća u kojima su živjeli na zemlji, te se tako sve više približavaju ulasku u nebo. Smrt nas nekako ponovno sastavlja. Ljudi koji su bili međusobno posvađani, ili neprijatelji i u mržnji, znaju doći na grob i svojih neprijatelja. Kao da smrt obrezuje naše grijehe, neprijateljstva, zločestoće i nehumanost, te u nama budi ono najhumanije, najdublje i sveto. Zato kaže poslovica: O pokojniku samo dobro. Grobovi su mjesta gdje doživljavamo krhkost ljudske egzistencije. To je mjesto gdje jasno doživimo svoju ovisnost o Stvoritelju, gdje se i u ateistu budi molitva, to je prostor u kojem svaki patnik počne moliti, postaje vjernik i više ne može biti nehuman. Groblje je i mjesto gdje doživljavamo da se život ne odvija samo na zemlji, nego da još negdje živimo, da još nekamo iza smrti idemo. Naši grobovi su znak prekogrobnog života. Jer, čovjeku se život ne uzima nego mijenja. Dok se mijenja mjesto ovog boravka, dok mijenjamo i materijalno svoje tijelo, dotle živimo u duhu i duši u nebu, očekujući promjenu svoga tijela, njegovo produhovljenje da bismo i s tijelom kao kompletni ljudi mogu zauvijek živjeti u nebu. Tko ne vjeruje da postoji život poslije smrti, dolazeći na groblje doživljava kako to uvjerenje nije istinito. Na groblju doživljavamo svestranost čovjekova života. Čovjek je izišao iz utrobe majke, gdje je živio devet mjeseci, ušao na zemlju, gdje živi određeni broj godina, a onda ulazi u vječnost, gdje ostaje zauvijek. Rađa se iz utrobe majke, od nje dobiva tijelo i psihu, ali duh i osobnost od Boga. Umirući na zemlji ostavlja tijelo, da uđe Bogu s duhom. Tako nas groblja podsjećaju da smo vječni, ali da smo i duhovni. Groblje nas podsjeća koja je naša sudbina. Ako smo zli, ostajemo na neki način tu, sve je tu na groblju, tu smo sve izgubili; ako smo pošteni i čovjekoljubivi, onda smo zauvijek u nebu, na baštini vječnosti, združeni prijateljski sa svim poštenim ljudima. Grobovi su mjesta gdje doživljavamo kratkotrajnost zemaljskog života i neuništivost duhovnog života. Grobovi nam stoga pripovijedaju i šapću da ne promašimo nebo, vječnost, život. Pokojnici čeznu da budemo s njima zauvijek u nebu. Oni nas pozivaju da ne dopustimo da nas satre zlo, da ne očajavamo nad svojom patnjom, da nikad ne mrzimo ili da ne praštamo, da ne budemo nečovječni i da vjerujemo u mudrost, dobrotu, vjernost, u pravdu i u život. Kiteći grobove i moleći za svoje pokojnike mi im iskazujemo veliku ljubav. No, osluškujući poruku grobova i svojih pokojnika doživljavamo kako nas pokojnici ljube. Oni mole za nas, oni se trude da na bilo koji način dadnu znak da budemo uz njih, da se ne damo prevariti malim, kratkotrajnim užicima, nego da živimo za svoje čežnje, za neprolazno, za čovjekoljubivo. Na Dan mrtvih nekako je i nebo bliže, proplaču ljudi i proplače kišno nebo. To je dan kad srca postanu mekana, kada se ljudi sjećaju i kada se pokušavaju spojiti s iskonskim dobrom u sebi, s ljubavlju i povjerenjem djetinjstva, s onim što prelazi prag smrti, jer je neuništivo, nije podložno razaranju. Grobovi su znak svijeta neba usred svijeta zemlje. Svijet nevidljiv usred našeg vidljivog. Spaja nas nevidljiva, a opet opipljiva ljubav. Ovo je dan velikih poruka, razgovora između neba i zemlje, između nas i naših dragih pokojnika, između onih koji su za nas poginuli i darovali nam ovu zemlju, i nas koji uživamo njihove blagodati, ono što su oni sačuvali iz ljubavi za nas. Neka im je vječni pokoj i vječna slava u Bogu. Dr. Tomislav Ivančić Prenosimo:Katolici na internetu |
- 09:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #
petak, 14.10.2011.
Moj intervju na Z1 u emisiji Izvidnica 22.09.2011.
|
Moje sudjelovanje u ratu bilo je od 1991. na ovamo predmet osuda, napada i kleveta na moj račun. Nakon mnogo godina dobio sam neku vrstu zadovoljštine i to od Ministarstva obrane koje je u monografiji "Gromovi" moje sudjelovanje u ratu prikazalo na sasvim drugi način nego što su to godinama radili moji neprijatelji. Povodom izlaska te monografije pozvao me je u emisiju Izvidnica glavni urednik TV Z1 gospodin Branko Kuzele kojem još jednom na tome zahvaljujem. |
- 10:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Svibanj 2012 (1) Travanj 2012 (1) Veljača 2012 (1) Prosinac 2011 (2) Studeni 2011 (4) Listopad 2011 (1) Rujan 2011 (5) Kolovoz 2011 (3) Srpanj 2011 (1) Lipanj 2011 (6) Svibanj 2011 (10) Travanj 2011 (7) Ožujak 2011 (2) Veljača 2011 (1) Siječanj 2011 (3) Prosinac 2010 (6) Studeni 2010 (7) Listopad 2010 (2) Kolovoz 2010 (1) Srpanj 2010 (6) Lipanj 2010 (4) Travanj 2010 (2) Ožujak 2010 (9) Siječanj 2010 (3) Studeni 2009 (1) Lipanj 2009 (1) Travanj 2009 (2) Ožujak 2009 (1) Siječanj 2009 (4) Prosinac 2008 (12) Studeni 2008 (6) Listopad 2008 (16) Rujan 2008 (10) Kolovoz 2008 (6) Srpanj 2008 (1) Lipanj 2008 (13) Svibanj 2008 (31) Travanj 2008 (30) Ožujak 2008 (31) Veljača 2008 (30) Siječanj 2008 (31) Prosinac 2007 (31) Studeni 2007 (33) Listopad 2007 (33) Rujan 2007 (30) Kolovoz 2007 (31) Srpanj 2007 (31) Lipanj 2007 (29) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva) 
HRVATI.COM">
O autoru
  Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||