Cerovac komentira

22.12.2014., ponedjeljak

Sretan Božić, mir i blagoslov, svim prijateljima i neprijateljima

10.01.2014., petak

RATNA BOLNICA TOPUSKO

Ovdje donosim tekst pukovnika Mirka Ljubičića predsjednika zagrebačke HVIDRe. Ja tog čovjeka nisam upoznao. Ali za mene je taj tekst zanimljiv jer govori o ratnoj bolnici u Topuskom gdje sam ja bio ratni zapovijednik obrane i koja je opstala u Topuskom jer sam uspio steći povjerenje medicinskog ooblja koje se u nekoliko navrata htjelo povući iz Topuskog u neki mirniji kraj. Duša te bolnice bio je danas već pokojni kirurg dr. Nino Šikić. U mojoj arhivi pronašao sam jedan izvještaj kojeg je dr.Šikić uputio i meni kao zapovjedniku a koji zorno prikazuje u kojem teškom položaju smo se mi tada u Topuskom nalazili. Isto tako priznajem da nisam znao( sve do ovih dana) da je bolnica u Topuskom jedna od prvih ratnih bolnica u Hrvatskoj i da su druge bolnice rađene po njenom uzoru. Pogotovo mi je drago što se u ovom tekstu hvali ono što mi je kroz tolike godine stavljano na teret: povlačenje iz Topuskog. Uostalom pročitajte.

Taktički aspekt formiranja Ratne bolnice Topusko

Poštovani uzvanici i gosti, gospodine gradonačelniče, dragi branitelji, liječnici, zdravstveni djelatnici i prijatelji, u svoje ime te ispred Zajednice udruga HVIDR-e Grada Zagreba zahvaljujem Vam na sveopćoj potpori, organizaciji i aktivnom sudjelovanju na znanstveno – stručnoj tribini „Ratna bolnica Topusko“.

Prije nego što se iz vlastitog kuta hrvatskog vojnika i branitelja osvrnem na ogromnu ulogu domoljuba, liječnika i branitelja Topuskog na formiranje i djelovanje Ratne bolnice Topusko, dozvolite mi samo da kratko iznesem svoje viđenje o značaju, nastanku i povijesnom razvoju Topuskog i njegovih žitelja na vjetrometini starih hrvatskih prostora Banovine i Korduna. Iako su se stoljećima smjenjivali tuđinski vlastodršci na ovim prostorima, značajni razvoj Topuskog otpočinje ukidanjem Vojne krajine 1881. godine i ulaskom u sastav banske Hrvatske. To je ujedno i razdoblje intenzivnog razvoja lječilišnog i bolničkog turizma. Odmah potom, početkom 20. stoljeća Topusko biva povezano željeznicom prema Sisku, Karlovcu i Zagrebu što dovodi do općeg procvata, kako samoga mjesta tako i šireg prostora Banovine i Korduna. Izgrađuje se kanalizacija, uređuju se i dograđuju bolnički i lječilišni kompleksi, perivoji i bazeni. Topusko postaje prepoznatljivo mjesto za liječenje, rehabilitaciju, odmor i kopneni turizam. Iako je, povijesno i demografski gledano, Topusko oduvijek bilo nastanjeno većinskim hrvatskim življem, intenzivan razvoj postepeno mijenja i demografsku strukturu stanovništva. Okruženo većinskim srpskim naseljima s prostora Korduna i Banovine, a shodno popisu stanovništva iz 1991. godine Topusko je Domovinski i oslobodilački rat od velikosrpske agresije dočekalo s dvostruko više srpskoga življa. Činjenice govore kako su jugoslavenske i velikosrpske politike desetljećima sustavno i gotovo agresivno mijenjale demografsku sliku Hrvatske. Takovi, za Hrvatsku državu i hrvatski narod, nepovoljni demografski procesi iščitavaju se u mnogim većim naseljima i gradovima na prostoru nekadašnje Vojne krajine. Možemo spomenuti Karlovac, Sisak, Petrinju, Osijek, Vukovar, Knin i mnoge druge gradove i manja mjesta. Navedenim je demografskim procesima već unaprijed iscrtavana ratna karta stvaranja Velike Srbije iz 19. stoljeća a proklamirana je objavljivanjem Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) kojom je zapadna granica tzv. Velike Srbije zamišljala povijesne hrvatske prostore na crti Virovitica – Karlovac - Karlobag.

Hrvatski se narod 1990. godine pod vodstvom dr. Franje Tuđmana i Hrvatske demokratske zajednice na prvim slobodnim višestranačkim izborima plebiscitarnom većinom opredijelio za slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku. Istovremeno, jugoslavenska je politika predvođena Slobodanom Miloševićem dovršavala preustroj JNA u etnički čistu srpsku vojsku, te započela snažnu instrumentalizaciju i organiziranu pobunu srpskog pučanstva u Hrvatskoj. Gotovo vam nemam potrebe pripominjati, jer svi smo ovdje nazočni bili sudionici obrane u Domovinskom ratu, da je Hrvatskoj teritorijalnoj obrane oduzeto sve oružje za obranu. Na banovinskom i kordunskom prostoru paravojne srpske formacije otpočele su oružani otpor prema novoustrojenoj demokratskoj hrvatskoj vlasti i državi, blokadama vitalnih prometnica, napadima na hrvatska sela i policijske postaje, protjerivanjem i ubijanjem hrvatskog pučanstva. Odmetničkim napadom na Policijsku postaju u Glini 26. lipnja 1991. godine, prvi je oružani nasrtaj na legalne institucije hrvatske vlasti od proglašenja neovisnosti. Srpske paravojne i četničke formacije pristigle iz Srbije, uz svu tehničku i ljudsku potporu tzv. JNA otpočele su svakodnevne napade i zvjerstva na cijelom banovinskom prostoru te počinile nezapamćena zvjerstva nad nedužnim hrvatskim življem u Skeli pored Gline, Baćinu i Cerovljanima. Za ova i mnogobrojna druga zvjerstva, nažalost do danas još nitko nije odgovarao. Domaći hrvatski branitelji i pripadnici redarstvenih postrojbi Ministarstva unutarnjih poslova nadljudskim su snagama branili vjekovne hrvatske prostore Banovine. Ranjavanja i ratna stradavanja branitelja i civila u poluokruženju i odsutnoj obrani Topuskog postali su svakodnevica. Nemjerljivo domoljublje, hrabrost i medicinsku stručnost iskazali su djelatnici, liječnici, sve medicinsko osoblje i vozači lječilišta i bolnice u Topuskom na čelu s pokojnim kirurgom Ninom Šikićem te dr Strikićem i dr. Žunićem. Ratna bolnica Topusko, uz ratnu vukovarsku bolnicu, bile su jedine dvije ratne bolnice na okupiranom dijelu Republike Hrvatske zadnjih mjeseci obrane okupiranih prostora u drugoj polovici 1991. godine. To govori o opradanosti vizionarske odluke Vlade Repubike Hrvtske i ratnog ministra zdravstva dr. Andrije Hebranga o ustrojavanju Ratne bolnice u Topuskom početkom rujna 1991. godine, ali također o strategiji i organizaciji funkcioniranja saniteta u nemogućim ratnim uvjetima, te pripremljenom ustrojstvu Ministarstva zdravstva za obranu Domovine od velikosrpske agresije na cijelome prostoru Republike Hrvatske.

U obrani Topuskog, Gline i šireg hrvatskog prostora Banovine, pored domaćih postrojba ZNG-a i dragovoljaca domobranstva na čelu sa zapovjednikom obrane Topuskog, vojnikom i umjetnikom Ivanom Cerovcem, sudjelovali su dijelovi 1. i 3. bojne 2. Gardijske brigade „Gromovi“, pripadnici Specijalne policije Karlovac i Rijeka, 110. brigada Hrvatske vojske iz Karlovca a također i dijelovi formacija specijalnih postrojbi MUP-a RH „ALFE“ i ATJ Lučko. Sva težina ratovanja, pogibije i stradavanja rezultiralo je brojkom od 450 pacijenata, a od toga 70 teško ranjenih branitelja, što je vidljivo iz knjige bolničkog protokola. No psihološka spoznaja, da ratna bolnica sa svojim sanitetom te hrabrim i stručnim liječničkim timovima besprijekorno funkcionira, davala je dodatnu snagu, sigurnost i ustrajnost u obrani hrvatskim braniteljima, ali i civilima. Kada su ratne prilike obrane na okupiranom prostoru Topuskog zbog brojčane i tehničke nadmoći velikosrpskog agresora bile neizdržive, a prijetio je upad agresorskih hordi u samo mjesto i Ratnu bolnicu, po prvi je puta u Domovinskom ratu organizirano izvlačenje pacijenata i ranjenika helikopterskim zračnim putem. Time je izbjegnuta moguća sudbina ranjenih branitelja i civila vukovarske bolnice i heroja obrane Vukovara.

Stoga danas, znanstveno – stručnom tribinom o Ratnoj bolnici u Topuskom 1991. godine, želimo otrgnuti zaboravu hrabre liječnike i medicinske djelatnike te ukazati na nemjerljiv doprinos medicinske struke i ratnog saniteta u Domovinskom ratu iz ponosnih godina obrane i stvaranja Republike Hrvatske. Poštovani uzvanici i prijatelji, iskreno se nadam da će nas sve zajedno ovaj susret i ova tribina potaknuti da zajedničkim htijenjem objavimo i monografiju o Ratnoj bolnici Topusko. To zaslužuju branitelji i civili čiji su životi spašavani u nemogućim ratnim i medicinskim uvjetima, to zaslužuju svi hrabri liječnici ratnog saniteta i bolnice u Topuskom, a vjerujem da takovo ratno i povijesno štivo hrabroga vremena dugujemo i našoj mladeži. Hrvatska povijest i hrabri ljudi koji su je stvarali, ne smiju se nikada zaboraviti.
Hvala !

- 13:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

02.10.2013., srijeda

Anđeo čuvar i politika

Mi katolici spominjemo se 2.listopada Anđela čuvara. No nemojte se uplašiti. Pišem o politici a ne neki vjerski trakrat.

Prije mnogo godina živjela je u Zagrebu gospođa Mira Preisler pjesnikinja i spisateljica. Bila je prijateljica moje bake i starijih teta. Pisala je pjesme i nabožne priče za djecu. Vidio sam na internetu da neki katolički nakladnici i danas izdaju njene knjige pjesama i pripovjetki.

Između dva rata Teta Mira (tako su je svi zvali i tako je potpisivala svoje tekstove) izdavala je i uređivala časopis namjenjen djeci "Anđeo čuvar". Imao sam više brojeva tog časopisa iz onog vremena u rukama. Potpuno bezazlen i apolitičan, s pjesmicama i pričama za djecu koje je uglavnom pisala Teta Mira. I došla je diktatura kralja Aleksandra, proglašena je Kraljevina Jugoslavija (1929.god.) a Teta Mira je nastavila izdavati svoj časopis jer usprkos strogoj cenzuri u njenom časopisu ni najstroži cenzori nisu mogli pronači ništa "protudržavno" nego samo pobožno.

Ali i najstrože cenzori griješe. I Anđeo čuvar je bio u Kraljevini Jugoslaviji zabranjen a Teta Mira odsjedila nekoliko mjeseci u zatvoru. Zbog čega? Na zadnjoj stranici svog časopisa obično je donašala šale koje su i djeca mogla razumjeti. Šala zbog koje je časopis Anđeo čuvar zabranjen glasila je:

Zašto se naša domovina zove Jugoslavija?

Zato jer je na jugu i jer se uvijek nešto slavi.

Oznake: časopis, Kraljevina Jugoslavija

- 16:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.09.2013., ponedjeljak

Jednostavno uzoran svećenik

Franjo Jurak rodio se 4. siječnja 1927. u Lovrećanu kod Zlatar Bistrice. Pohađao je bogosloviju u Zagrebu, a 1951. zaređen je za svećenika. Kao svećenik radio je u Čuntiću kod Petrinje, Voćinu, Papuku te Maji. Godine 1954. postaje župnik u Hrastovici kod Petrinje, a ubrzo je premješten u Glinu. Od 1964. do 1999. godine bio je župnik župe sv. Marka Križevčanina na zagrebačkoj Trešnjevci, a od tada je djelovao u samostanu Kćeri Božje ljubavi na Novoj Vesi.

Budući da su me u više navrata tražili da napišem moje uspomene na župnika Franju Juraka s kojim me je vezalo dugogodišnje prijateljstvo, ja to ovdje činim u želji da pomognem onima koji će možda jednog dana proučavati njegov život i rad.

Unutrašnjost župne crkve sv. Marka Križevčanina na Selskoj cesti u Zagrebu

Prošlo je mnogo godina. Nisam pravio bilješke. Pišem po sjećanju koje ima dosta rupa. Pogotovo što se tiče nekih osobnih imena za koja me zbilja sram da ih se više ne mogu sjetiti. Srećom imam koga pitati. Događajima o kojima pišem sam bio svjedok. No nisam siguran jesam li te događaje smjestio u pravo razdoblje. Molim da oni koji ovo čitaju to imaju na umu.

Sasvim običan dan u prosincu. U Zagrebu je hladno. Sa Selske ceste dobivam mig da Franjo opet nema zimski kaput.
Ukućani su mu doduše našli jedan u Caritasovu skladištu ali on ga odbija nositi jer je prefin za njega. Kasno poslijepodne, u vrijeme kad smo znali da Franjo obično sjedi u župnom uredu i dočekuje stranke, navratili smo do župe. Čim smo došli, Franjo nam se pohvalio novim kaputom. Čak ga je i obukao da nam ga pokaže. Sjeli smo tu u ured jer je svaki čas netko dolazio. U župnom uredu radio je redovito gospodin Bevanda, rodom iz Dubrovnika a po ponašanju pravi dubrovački gospar. Franjo je držao da je red da i on kao župnik prima stranke i sjedi u uredu. Možda je prošlo pola sata i svi smo čuli da je netko ušao u župni ured ali nismo vidjeli tko. Pošao je Franjo i uveo jednog siromaha. Pitao ga je je li gladan. Odgovor je bio duboki uzdah. Franjo ga je uhvatio rukom preko ramena, gesta koju smo poznavali. Tom gestom je dao nama ostalima do znanja da ga kani odvesti u kuhinju i nahraniti. No, s obzirom da smo tu bili kao gosti i moja supruga i ja, priskočio je gospodin Bevanda i odveo čovjeka do kuhinje. Mi smo nastavili razgovarati uz male prekide zbog dolaska stranaka. Nakon nekih pola sata vratio se siromah iz kuhinje i Franjo ga je pitao ima li novaca. Nema. Franjo je zagrabio u kutiju u kojoj se nekim čudom uvijek našlo novaca za ovakve prilike i sve što je tu bilo dao je siromahu. A onda, budući da je siromah bio vrlo oskudno odjeven, Franjo je s vješalice skinuo svoj novi kaput. I tako je taj nepoznati čovjek otišao nahranjen, s nešto novaca i s pristojnim kaputom.

Takvo što su sigurno vidjeli i češće od mene i drugi koji su bili Franjini bliski suradnici. Ja to u pravom smislu te riječi nikad nisam bio. Ja sam si naime umišljao da sam mu ja najbolji prijatelj. Ali nikad nisam stanovao u njegovoj župi. Nikad nisam sudjelovao u bilo čemu što je bilo usmjereno isključivo na župu. Čak mu nisam nikad ni ministrirao pa ni svirao pod misom. Jedino sam mu, kad sam već bio tamo, pomagao da odjene misno odijelo i da ga poslije mise skine.

Župna crkva na Selskoj

Tek na Franjinom pogrebu shvatio sam da je Franjo imao mnogo prijatelja poput mene. On je naime znao dati čovjeku osjećaj da mu je taj trenutak susreta s njim najvažnija stvar na svijetu. Znao se potpuno usredotočiti na sugovornika, uroniti u njega i njegove probleme. Budući da sam dosta dobro poznavao o. Antu Antića, često sam Franju uspoređivao s njime.

Inače ova zgoda sa siromahom bila je tipična za Franju. On je bio jedan od rijetkih svećenika koje sam poznavao a koji je sirotinji davao prednost pred lokalnim bogatašima i inim moćnicima. On nikad nije uzimao novac za služenje misa, za blagoslove kuća itd. Zbog toga se kod Franje živjelo vrlo skromno, siromašno, a sve što je imao bio je svakog trena spreman podijeliti drugima.

Kako je to prijateljstvo počelo, dobro pamtim jer tu godinu držim jednom od najvažnijih godina u mom životu.
Moralo je to biti u ljeto 1964. kad me je nazvao moj budući kum i tada najbolji prijatelj Ivica Znidarčić. Rekao mi je da sljedeće nedjelje na Selskoj cesti preuzima dužnost župnika vlč. Franjo Jurak, divan svećenik kojeg njegova obitelj poznaje već od ranije. Ivica se prije samo nekoliko godina doselio iz Bosanskog Broda u Zagreb pa mi je bilo teško objasniti mu da još nikad nisam bio na Selskoj cesti a pogotovo da ne znam gdje je ta župna crkva Bl. Marka Križevčanina. Dogovorili smo se naći na tramvajskoj stanici pa smo skupa prošli taj mali komad puta. I stigli taman na početak mise.
Misu je predvodio Franjo Jurak a bilo je tu još puno svećenika, ali više ne znam kojih. Već ta prva Franjina misa i njegova propovijed duboko me se dojmila. Nakon mise progurali smo se do novog župnika. Ugledno prezime koje je nosio Ivica otvaralo nam je sva vrata. I tako sam upoznao vrlo neobičnog čovjeka koji će (to tog trenutka dakako nisam znao) uvelike utjecati na moj život.
Već idućeg tjedna ponovo sam svratio na Selsku cestu. Franjo me je pozvao na kavu. Dugo smo razgovarali. Kasnije sam uvidio da su takve mogućnosti za dugu kavu s Franjom vrlo rijetke i da je to bilo moguće samo zato što je bilo usred ljeta, ljudi se razišli posvud, a Franjo je do tog trenutka malo svojih novih župljana upoznao. U to doba sam vodio dva crkvena zbora, onaj u kapelici Ranjenog Isusa i srednjoškolski zbor u bazilici Srca Isusova pa sam mislio da sam stručnjak za crkvenu problematiku. Na prvim susretima, iliti „kavama“, Franjo mi je pričao o svojim bivšim župama, o teškim i gladnim godinama studija za vrijeme i poslije rata i o tome kako je došlo do njegova premještaja u Zagreb. Ja sam mu pak pričao o svojoj obitelji, o školi, dakako o svojim zborovima i, zanimljivo, nekako se pokazalo da imamo o mnogim temama slično mišljenje, a možda je Franjo utjecao tako na mene.

Tek puno kasnije Franjo mi je počeo govoriti o župi i o problemima koje je kao iskusan pastoralac vidio. Pokazao mi je nepovoljan oblik župe jer je župna crkva bila smještena na samom istočnom rubu, predaleko za mnoge župljane. Drugi problem je bila veličina župe. Kako bez kapelana zadovoljiti duhovne potrebe župljana. Zatim su tu bili neki neboderi krcati oficirima JNA, prirodno neprijateljski nastrojenih prema Crkvi. Stanovništvo tog dijela grada bilo je siromašno i trebalo mu je pomoći. Dvorana ispod crkve bila je u vlasništvu nekog poduzeća i služila je kao skladište. Vjeronaučna dvorana je bila nepodesna, unutrašnjost crkve je bila zapuštena itd. itd. Nisam siguran kojim redom smo razgovarali o svim ovim temama ali tijek razgovora je ostao godinama isti. Dok su Franji ljudi dolazili obično tražiti od njega pomoć za svoje probleme, meni je Franjo gotovo redovito iznosio svoje aktualne probleme i savjetovao se sa mnom kao s nekim odraslim.
Franjo je imao svemu, pogotovo za ono doba, potpuno nekonvencionalan pristup. On je u prvom redu vidio čovjeka kojem treba pomoć dok su na drugim mjestima nerado ili ne shvaćajući otežavali Franjin rad u župi. Recimo birokrati na Kaptolu i vodstvo sestara Uršulinki u Vlaškoj. Osim toga Franjo je, s obzirom da je imao župnu kuću s puno prostora, počeo primati na stan srednjoškolce i studente protjerane iz raznih sjemeništa ili bogoslovija. Znao je da ti dečki nemaju kamo, da su izgubljeni ako im netko ne pomogne. Franjo bi im dao stan ali i hranu, ma dao im je budućnost. Kad sam koji put svratio u doba večere i došao do kuhinje u kojoj je vladala gospođa Sabina, po količini skuhanog sam već mogao zaključiti da će blagovaonica biti puna i prepuna. Znao sam ostati za večerom (ali nisam jeo) da popričam s Franjom. Tu smo se znali šaliti što nam je dobro polazilo za rukom a razbijalo je ukočenu atmosferu koju su dečki donijeli iz institucija iz kojih su bili protjerani. Franjo je primao na stan i one svećenike koji iz nekih razloga nisu mogli odsjesti (bili nepoželjni) na Kaptolu, a primao je i mlade svećenike koji su htjeli magistrirati ili doktorirati u Zagrebu, najčešće na KBF-u ali nisu imali podršku svog ordinarija. Pa opet nisu mogli stanovati na Kaptolu nego su tražili utočište na Selskoj cesti. Jedan od mnogih bio je i mladi svećenik Josip Bozanić koji je bez odobrenja svog ordinarija pripremao doktorat i svaki put kad bi po tom poslu doputovao u Zagreb odsjedao je kod Franje. To primanje „odbačenih“ ili „neposlušnih“ stvaralo je Franji mnogo neprilika no on se na to nije obazirao.

No nije Franjo okupljao samo ljude izvan župe. Daleko više okupljao je svoje župljane na sve načine i uz sve moguće teme. Imao je tako grupu za posjet bolesnicima, molitvenu skupinu, skupinu koja je proučavala tada još javnosti malo poznate koncilske dokumente, grupu za vjerski tisak, župno vijeće i tko bi još sve nabrojio. S jedne strane mnogi iz tih grupa postali su s vremenom najbolji Franjini suradnici a s druge Franjo je volio i to da se ljudi okupljaju oko crkve. Nikad ga nije smetao metež u župnoj kući koji bi nastao jer su jedni odlazili, drugi dolazili… Da, imao je i grupu za osmišljavanje liturgije. Možda se nije baš tako zvala ali to je bio cilj. Osmisliti mise za djecu, za mlade, za bolesne itd. Sve je to zahtijevalo mnogo truda i angažmana. Kad nije stigao nešto učiniti Franjo (jer bi ga posjetilo kakvo smetalo poput mene), onda je tu bila Jasmina koja je umjela držati konce u rukama. Kad bi priredio posebno osmišljenu misu za bolesne ili stare, onda je znao sakupiti dovoljno dobrovoljaca koji su s autima i kombijima dovozili i odvozili one kojima je to bilo potrebno.

Najstarija neobična vijest koju sam čuo sa Selske ceste bila je ta da je Franjo nabavio veliku peć (ustvari bačvu) na piljevinu, da ju je smjestio usred crkve i da je loži i otvara vrata crkve vrlo rano, već u četiri ili pet sati ujutro. I da se u crkvi u to doba okupljaju sami beskućnici. Navratio sam do Franje i sve je to bilo točno. On je primijetio da oko crkve kasno u noć, kad se zatvore sve krčme u okolici, ima mnogo ljudi koji izbačeni iz krčme na cestu kao beskućnici nisu imali kamo. Pa je dao ložiti u crkvi i otvarao vrata da se ta sirotinja ima gdje ugrijati. Za katolički dio Zagreba to je bila senzacija.

Drugi takav slučaj koji je izazvao prije svega na Kaptolu veliko uzbuđenje je bio slučaj s posvećenim hostijama. Franjo nije imao kapelana. A za Uskrs je imao oko dvije tisuće molbi (no dobro, možda malo manje) da bolesnicima donese svetu pričest. Danas bi rekli: nemoguća misija. Franjo je to sredio na svoj način. Prvo je pozvao članove obitelji kojima je trebalo za Uskrs (a možda je to bio i Božić) odnijeti pričest i podučio ih. To je bila jedna od njegovih jakih strana. Podučavao je ljude i govorom ali i primjerom.

U nedjelju prije blagdana došli su dakle odabrani članovi obitelji bolesnika i staraca kojima je trebalo odnijeti pričest i svaki je donio čistu maramicu sa sobom na misu. Franjo je za vrijeme pričesti išao kroz crkvu i u svaku maramicu stavljao hostiju. Svi su bili podučeni i znali što treba činiti. Na kraju te mise sve ih je još posebno blagoslovio i poslao njihovim obiteljima u ime Božje. Na Kaptolu su pobožni birokrati padali u nesvijest a Franjo je došao u ozbiljan sukob s drugim Franjom(Šeperom) samo što je ovaj drugi bio zagrebački nadbiskup.
Ipak, Franjo je nastavio s tom praksom. Dapače, proširio je sudjelovanje laika u radu župe.
Ne znam jesu li problemi s vjeronaukom započeli Franjinim dolaskom na župu ili ih je bilo i prije. No zbog Franjinih mnogobrojnih aktivnosti unutar župe naglo se povećao broj polaznika vjeronauka(negdje 1965-66.). Neko vrijeme ga je držao on sam uz pomoć bogoslova. Više puta kad sam navratio u župu i kad bi mi rekli da Franjo upravo ima vjeronauk, znao sam se ušuljati i slušati. Kako je on samo znao djeci približiti vjerske istine i Božje zapovijedi. Bez afektiranja, mirno, koristeći najjednostavnije izraze da ga djeca razumiju. I uz to uvijek nasmijan i dobre volje. Nakon nekog vremena Franjo se dogovorio da će mu na župi vjeronauk držati sestre Uršulinke iz Vlaške ulice. Moram priznati da nikad nisam do kraja shvatio gdje je ležao problem i zašto je izbio problem. S vodstvom sestara Uršulinki Franjo je bio u dobrim odnosima. One su dolazile i držale vjeronauk s čim je on bio jako zadovoljan. No, uvijek je postojao latentni nesporazum između Franje i crkvenih vlasti na bilo kojoj razini. Tako je nekako, ako se dobro sjećam, bilo i ovdje. Za Franju je bilo neupitno da vjeronauk treba održavati onda kad može doći najviše djece i mladih. Za njega je opet čovjek, u kojem je on gledao i brata i Božje stvorenje, bio na prvom mjestu. Za vodstvo sestara Uršulinki su pak kućni red, redovnička zajednica i redovnička pravila bili nešto što se ni pod koju cijenu nije smjelo kršiti. Sve je to dosta dugo trajalo. Čuo sam mnogo jako dobrih argumenata i s jedne i s druge strane. A onda se još dogodilo i to da je jedna od sestara koje su dolazile držati vjeronauk zatražila privremeni istup iz reda (ili tako nekako) jer joj se teško razbolio otac, u starački dom ga nije mogla smjestiti jer niti je imala novaca za platit, niti su ga htjeli primiti jer je bio težak slučaj s puno potrebe za njegom. Ne znam baš da li zbog tog slučaja ili ne, no sestre Uršulinke su se preko noći povukle sa župe. Ona jedna na kraju je potpuno istupila iz reda i postala dobri duh župe. Bila je to Jasmina Iskra. Skromna, samozatajna, blaga i povučena. Svi su je zvali samo Jasmina i nije se ljutila na to.

Kod Franje se u ono vrijeme sakupljala elita hrvatskih teologa pa sam neke više a neke manje uspio upoznati. Vlč. Turčinovića sam već poznavao od ranije jer je redovito misio u kapelici Ranjena Isusa pa je moj zbor znao pjevati i na njegovim misama. Osim toga u zboru su pjevali njegov mlađi brat i šogorica. Ali tu sam upoznao i vlč. Adalberta Rebića, fra Tomislava Šagi-Bunića, vlč. Vjekoslava Bajsića i fra Bonaventuru Dudu. Fenomenalni Bogom prožeti ljudi! Okupljali su se kod Franje jer su tu mogli slobodno raspravljati i bili su bez ikakvih kalkulacija (treba poznavati ono prvo postkoncilsko vrijeme) dobrodošli. Osim toga je Franjo, usprkos župnim poslovima koji su ga doslovce satirali, našao vremena, kradući ga od sna, da prati najnovija teološka izdanja koja je nabavljao sa Zapada. Mogao je vrlo dobro čitati francuski i nešto njemački. U svakom slučaju su ga gore spomenuti svećenici, koji su bili puni sveučilišnih titula, smatrali sebi ravnim. Franjo je posebno proučavao koncilske dokumente i često o njima propovijedao. U podršci Kršćanskoj sadašnjosti bio je nepokolebljiv. Kasnije kad mu je vraćena dvorana, održavao je u njoj razne teološke tribine. Bilo ih je toliko da se ne mogu sjetiti svake ali svakako se sjećam jedne koju je nazvao Duh Asiza. No nisu Franju cijenili samo gore imenovani glasoviti profesori i teolozi. Postao je i dekan Trešnjevačkog dekanata (nisam siguran da se u ono doba tako zvao) pa su se svi župnici tog dijela Zagreba redovito sastajali kod njega na dekanatskim sastancima. Franjo je sve to skupa vrlo ozbiljno shvatio i pomno pripremao te skupove želeći potaknuti svoje kolege da lakše prihvate koncilske dokumente.

Kapelani u župi su bili posebna priča. I ne samo kapelani, nego i bogoslovi koji su na nekoj župi morali odraditi pastoralnu godinu. S jedne strane i slijepac bi pogodio da Franji treba jedan kapelan, ako ne i dva. Isto tako bogoslova. Ali s druge strane se znalo kako onoga koji dolazi na tu župu čeka mnogo posla, malo komfora i još manje novaca. Tako uz neke časne iznimke do župe su dolazili samo oni koji iz nekih razloga nisu uspjeli otići na koju bolju župu ili pak oni koje nije nitko iz ovih ili onih razloga htio. S prvima je Franjo imao puno strpljenja i nastojao ih uvjeriti što znači biti pravi svećenik i kako treba raditi na župi. Bilo je takvih koji taj način rada u potpunoj neimaštini nisu htjeli prihvatiti pa su odbijali sve Franjine prijedloge. Bilo je dakako i drugih , ali manje, koji su se odmah uklopili i pomagali koliko su mogli i znali. One kapelane ili bogoslove koje nitko nije htio uzeti Franjo je odmah i bez puno pitanja uzimao. Nikad nije nikoga odbio iako je s nekima od tih imao mnogo okapanja. S obzirom da su se kapelani često mijenjali neke nisam stigao ni upoznati. Ali s jednim sam uspostavio dobre odnose, s Dragutinom Oraićem. Nakon nekog vremena i on je bio premješten nekud za župnika, prohujale su godine, boravio sam dugo u inozemstvu i onda negdje oko 2000. god. preselili smo se u Odru u Novom Zagrebu. Jedne blage večeri moja supruga i ja krenuli smo u šetnju Odrom da je upoznamo. Privukla nas je lijepo osvijetljena crkva pa smo krenuli prema njoj. Uz crkvu je pokraj nas prošao svećenik kojeg smo pozdravili i htjeli proći kad me je on uhvatio za rukav. Bio je to Dragec Oraić, sada novi župnik u Odri.

Posebno treba spomenuti mise i propovijedi koje je Franjo držao. Obično je radnim danom imao misu navečer pa ako smo mogli, moja supruga i ja bismo ga posjetili, porazgovarali a zatim i ostali na misi. Nikad nisam čuo nekog da Evanđelje tog dana tumači tako znalački a opet s tako jednostavnim riječima da ga je baš svatko mogao razumjeti. Kad je govorio, imao sam osjećaj da iz njega žari božanski žar. Svaku riječ koju je izrekao duboko je proživljavao i svjedočio time svoju vjeru. Njegove riječi nikog nisu mogle ostaviti ravnodušnim. Od prvog dana na ulazu u crkvu, točno u sredini između zadnjeg reda klupa, stajala je na stoliću otvorena bilježnica s olovkom. Svatko tko bi došao na misu mogao je tu upisati svoju nakanu. Poslije podizanja ministrant bi tu knjižicu odnio do Franje (ili kojeg drugog misnika) i taj bi pročitao sva imena i posvetio misu svima pročitanima. Nikakva plaćanja nije bilo.

U tom prvom razdoblju našeg poznanstva započeli smo Franjo i ja akciju gradnje kuća za sirotinju. To je bio tako neobičan pothvat da sam zamolio svog prijatelja Ivicu Znidarčića da nam se pridruži. Franjo je bio glava tog pothvata. Uključili smo Isusovce, Sestre Milosrdnice, Sestre na Kaptolu kod kojih je puno godina kasnije Franjo proveo zadnje dane života, Glas Koncila, mnoge župnike itd. Nema ovdje mjesta da pišem o svim pojedinostima ali sam na svoj način opisao tu akciju na internetskoj adresi http://pollitika.com/moja-druga-bozicna-prica-propustena-polnocka pa tko želi može pročitati nešto što sam pisao u nekoj drugoj prilici i s puno umjetničke slobode. U svakom slučaju prva kuća za obitelj s jedanaestero djece sagrađena je u Dubravi. Dovršena je bez mene, jer sam se na gradilištu teško razbolio i više u toj akciji nisam sudjelovao.(1965.)

S obzirom na sirotinju u župi Franjo je odmah nakon osnutka Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, koji je uz podršku nadbiskupa pokrenula Jelena Brajša, uspostavio s Caritasom trajnu suradnju.

Centralno pitanje već u prvim godinama Franjina boravka u župi na Selskoj cesti bilo je pitanje otvaranja pastoralnog centra negdje u geografskom središtu župe. Iznio mi je to jednom sav užaren zbog dobre ideje. No nije to u ono doba bilo tako lako. O građevinskoj dozvoli za novu crkvu nije se moglo ni sanjati. Jedini način koji su već neki svećenici isprobali bio je ovaj: naći pogodnu lokaciju na kojoj stoje dvije velike spojene obiteljske kuće, kupiti obje kuće, probiti zidove između njih i tako dobiti prostor koji je mogao biti kapelica ali i dvorana za vjeronauk itd. Sve sam to znao i zato sam iznenađeno pogledao Franju jer sam znao da u cijeloj kući nema više od možda par stotina dinara.
No Franjo je imao već nekakav plan. Posudit će novac od jedne župljanke koja je upravo prodala kuću i novac joj momentalno ne treba. A naći će se dobrih ljudi koji će mu uz Božju pomoć pomoći vratiti dug. Naravno nije se radilo samo o trošku kupnje nego je kupljene objekte trebalo i urediti. No Franjo je vjerovao u Božju providnost. Kako sam je u tom razdoblju boravio u Beču na studiju, nisam mogao pratiti baš sve događaje oko ostvarivanja tog plana. Sjećam se naših zajedničkih vožnji po Trešnjevki i to samo po onom dijelu koji je Franjo smatrao podesnim za otvaranje pastoralnog centra. Nije me bilo u Zagrebu kad je pronađen pogodan objekt u Subotičkoj ulici (kasnije pretvoren u župu). Ali sam se taman vratio na praznike kad su Franju prevarili za neku kaparu. Ne sjećam se pojedinosti ali znam da sam ga nekoliko puta pratio na vrlo neugodne pregovore oko te kapare. Kad sam se definitivno vratio iz Beča (tada već oženjen), Franjo nas je odveo u novi pastoralni centar koji je zbilja odlično izabrao i uredio. Nisam mogao nego hvaliti a Franjo je bio ponosan. Kad smo nakon mise završili kod njega u uredu, ponudio nam je „ti“ što smo mi rado prihvatili.

Komunističke vlasti odmah poslije rata župi bl. Marka Križevčanina oduzele su prostrano zemljište oko crkve tako da je crkva bila stisnuta i s desne i s lijeve strane tvorničkim postrojenjima. I dvoranu ispod crkve dodijelila je ista vlast jednom poduzeću kao skladište. Franjo je zatekao gotovo ratno stanje između župe i tih poduzeća. Vrlo brzo uspio je to okrenuti. Ne baš sa svima, mnogi direktori su bili ideološki zaslijepljeni. Ali radnike, radnike je Franjo odmah dobio na svoju stranu iako mu nisu svi bili župljani. Tim je Franjo uspio stvoriti barem podnošljivu atmosferu. Kasnije je direktorima tih poduzeća potajno krstio djecu, neke je isto tako potajno vjenčao, što je u ono doba bilo uobičajeno. Franjo na taj način nije dobio ni pedlja zemljišta ili dvorane. Ali je postigao da radnici iz susjednih tvornica više nisu namjerno ometali rad župe, posebno ne službu Božju.

Ne znam više točno kad je napokon Franjo uspio izboriti povrat dvorane ispod crkve ali sam prilično siguran da je to moralo biti pred kraj mog studija u Beču. Kad sam tog ljeta 1969. god. svratio do njega, ponosno mi je pokazao ključeve dvorane. Sad je bila opet u vlasništvu župe. Otišli smo odmah u dvoranu. Iznenadio sam se kako je to bio krasan prostor. U dvorani su već neki dobrovoljci uređivali zidove i pod a Franjo je imao i u vidu neke stolice koje je mogao jeftino ili badava dobiti. U šali imenovao me je voditeljem kulturnog programa dvorane. A kako ćemo dotjerati dvoranu do takvog izgleda da se u njoj može odvijati bilo kakav program? I za to je Franjo već imao rješenje! Baptisti! Kako baptisti? E, baptisti su baš u to doba pripremali veliki projekt pionirskog karaktera. Nešto što je danas normalno oni su to bili spremni učiniti po prvi puta u Zagrebu: direktan prijenos slike i to ravno iz Amerike putem telefonskih kablova. Tehnički mi nije jasno kako bi to išlo ali baptisti su imali već sve spremno. Samo su grčevito tražili prostor koji im u komunističkom jednoumlju nitko nije htio iznajmiti. Uopće me nije iznenadilo što je Franjo ne samo poznavao nego i bio dobar s baptističkim pastorom i predsjednikom Saveza baptističkih crkava gospodinom Josipom Horakom, bio je on dobar s cijelim nizom pastora i svećenika drugih crkava. Kao župnik u Glini pomagao je gradnju nove pravoslavne crkve npr. I tako me je Franjo pozvao da dođem za par dana i da budem na sastanku s baptistima.

Na tom sastanku bili smo, dakle uz Franju, pastor gospodin Horak, nešto mlađi također pastor gospodin Branko Lovrec i moja malenkost. Okvirno smo, bez puno poteškoća, dogovorili suradnju a sve daljnje pregovore prepustio je Franjo meni. Baptisti su raspolagali s izvjesnim financijskim sredstvima pa smo dogovorili da oni financiraju uređenje pozornice i postavljanje golemih i dugačkih vrata koja bi predvorje kvalitetno odvojila od glavnog dijela dvorane. Sve je to prilično brzo uređeno i dvorana je zasjala novim sjajem.

Za potrebe prijenosa iz SAD-a dopremljene su u dvoranu tone tehnike. Sve je u ono doba bilo glomazno, ogromno ali i skupo. Ekipa tehničara radila je danima na spajanju tih silnih kablova od jedne do druge kutije.
Napokon je došao i taj veliki dan. Program je trebao početi negdje kasno poslijepodne. Okupilo se mnoštvo baptista, dakako, ali i pripadnika drugih denominacija kako se znao izraziti simpatični gospodin Horak. Uz propovjednika Billyja Grahama, tada već planetarno poznatog, u programu su trebali nastupiti i mnogi glasoviti američki pjevači soula pa je dosta ljudi došlo i zbog toga. Prva velika priredba i prvi veliki uspjeh. Dvorana u župi bl. Marka Križevčanina na Selskoj cesti u Zagrebu time je postala jedina dvorana u cijelom komunističkom bloku koja nije bila pod utjecajem komunističkih vlastodržaca. Bez cenzure. A još k tome započeli smo rad jednim ekumenskim pothvatom. Franjo i ja smo bili silno ponosni a zadovoljni su bili i gospoda Horak i Lovrec.

E sad se moglo ozbiljno razmišljati o kulturnom programu u dvorani. Kad bi sad opisao sve pojedinosti, predugo bi trajalo. Zato samo nekoliko natuknica. Od poduzeća Hefferer dobili smo na posudbu izvrstan polukoncertni glasovir. Tako smo za sezonu 1969./1970. mogli planirati razne vrste koncerata. Nemam ondašnje programe, ali po sjećanju mogu nabrojiti što smo pripremali - Mozartov Requiem (dirigent Željko Sojčić), dramu Paula Claudela Razdioba podneva (s Radom Šerbeđijom i Ljubicom Jović u glavnim ulogama, redatelj Janko Marinković,) nastup Vlade Ružđaka i nastup pijanista Vladimira Krpana. Uz to smo pripremali recitaciju Pjesme nad pjesmama itd. Druge pojedinosti ne pamtim iako sam siguran da smo u prvoj sezoni 1969/1970. planirali nekih desetak događaja (Ako nekog nisam naveo ili sam krivo naveo, neka mi oprosti).

I onda je pukao grom. U ljeto 1969. nadbiskup Franjo Kuharić imenovao je Franju Juraka vicerektorom Zagrebačke bogoslovije. Rektorom je postao pjesnik i erudit Ivan Golub. Sve se to odvijalo tako brzo da je to bilo nevjerojatno. A na župu na Selskoj imenovan je župnikom mladi svećenik Josip Frkin. Sastali smo se u župi: Franjo, novi župnik Josip Frkin i moja malenkost. Ispostavilo se da se Franji baš i ne ide sa župe ali nije htio protusloviti nadbiskupu. Srećom je Josip Frkin bio simpatičan neproblematičan i vrlo pobožan svećenik. Mislim da je vidio brigu na mom licu i odmah me umirio. „Ivo“, rekao je „sve što ste dogovorili s Jurakom kao da ste dogovorili sa mnom“. I tako sam ja od prvog trena bio „Ivo“ a Josip Frkin je postao „Joža“. I nastavili smo dobre odnose sve do njegove smrti. Samo nekoliko godina kasnije kad sam već bio u političkoj emigraciji i Franjo i Joža su me više puta posjetili, dok je bilo mnogo onih koji su se bojali.
Već sam prije počeo raditi u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, a počeo sam pisati i u Studentskom listu i u Hrvatskom tjedniku. Sad sam češće išao na Kaptol a na Selsku cestu samo toliko koliko je bilo potrebno da se planirani program odvije. Budući da sam se vratio iz inozemstva i mogao praviti usporedbe između raznih sustava, pozvali su me organizatori Svećeničkog pastoralnog susreta početkom 1970. god. da održim predavanje o slobodnom vremenu. Priredio sam zgodno i sadržajno predavanje i dobio nekoliko puta pljesak usred predavanja što nijedan drugi predavač nije. Naravno da je iza tog poziva stajao Franjo. Taj mi je svećeničko-pastoralni tečaj ostao u pamćenju i po tome što se na njemu pojavio i povjesničar dr. Krunoslav Draganović. Donedavno ja sam njemu iz Zagreba, od njegovih prijatelja, nosio potajno poštu i isto tako se u Beču s njim sastajao jer se Draganovića općenito smatralo vođom hrvatske političke emigracije. A sad se čudnim putem našao u Zagrebu. Kad sam ga ugledao, krenuo sam ravno prema njemu i rukovao se s njim. Prilično se zbunio.

Na svećeničko-pastoralnom tjednu govorilo se i o Marijanskom kongresu koji je trebao biti u ljeto 1971. god. Trebao je to biti veliki i značajan skup katoličke crkve u Mariji Bistrici. Sjedio sam kod Franje i razgovarali smo o Marijanskom kongresu. Franjo se žalio što u Hrvatskoj nemamo reprezentativnu monografiju na temu Marije, Majke Božje. Razgovarali smo detaljno o takvoj nekakvoj monografiji. Sve bi to bilo lijepo, mislio je Franjo, ali Kršćanska sadašnjost je bila još preslaba za jedan takav projekt. No, mislio sam u sebi, Nakladni zavod MH nije. I odmah drugi dan uputio sam se svom direktoru književniku Peri Budaku. Informirao sam ga o Marijanskom kongresu, o tisućama stranih i domaćih hodočasnika itd. Peru Budaka nisam trebao dalje uvjeravati. Pozvao je svoje suradnike, razgovarali smo o tome, a na kraju smo se našli i s Vlatkom Pavletićem, tada glavnim urednikom i MH i Nakladnog zavoda MH. On je bio u stanju u tren oka osmisliti sadržaj te monografije koja je trebala biti i reprezentativna i na više jezika i u boji. Za Pavletića i Budaka bilo je samo po sebi razumljivo da za autora (ili urednika) te knjige dolazi u obzir samo jedan čovjek: prof. Grga Gamulin. Kad je netko spomenuo da možda Gamulin neće htjeti surađivati na nečem tako neznanstvenom, odmah su i Pavletić i Budak rekli da imaju čak dva njegova gotova rukopisa koja čekaju objavu. Ako se prihvati tog velikog posla, obećat će mu da će odmah objaviti i te dvije knjige. Predložio sam svom direktoru da knjigu, zbog tematike, izdamo u suradnji s Kršćanskom sadašnjošću. Otišli smo na razgovor s dr. Josipom Turčinovićem. Dogovor je odmah postignut i za godinu dana ugledala je svijet monografija: G. Gamulin, Bogorodica s djetetom u staroj umjetnosti Hrvatske, Zagreb, 1971.

Program dvorane na Selskoj smo odvili po planu točno kako je Joža Frkin obećao. Spomenut ću samo da je izvedba Mozartova Requiema izazvala u Zagrebu svojevrsnu senzaciju tako da se čak i na državnom Radio Zagrebu javila vrlo pozitivna kritika.

Međutim izvedba Requiema pokazala je naše granice. Prihod od ulaznica nije bio dovoljan za pokriće troškova. Vjerojatno ne samo zato što nas je Glas Koncila potpuno ignorirao nego zato što se takvi programi ne mogu raditi bez dotacija. A mi ih nismo imali od kuda dobiti. Kad smo nakon koncerta isplaćivali glazbenicima gaže, nismo imali dovoljno novaca. Joža Frkin, koji je bio prisutan, vidio je i shvatio našu nepriliku, otišao je u svoju sobu i donio onoliko koliko nam je nedostajalo. Godinama poslije se šalio i u šali mi spominjao „Ivo, nikad se nisam na Kaptolu morao zadužiti osim kad sam s tobom surađivao“!

U proljeće 1970. god. ponovo grom s Kaptola. Franjo je smijenjen s mjesta vicerektora zbog nedovoljnog održavanja discipline među bogoslovima. Sam Franjo mi je pričao kako je to bilo. Naime, do njegova dolaska bogoslovi su morali tražiti dopuštenje za odlazak u grad i to su dopuštenje dobivali pismeno i morali su ga pokazati na porti. Franjo ih je sazvao i rekao im otprilike da ih smatra odgovornim ljudima, osim toga da se oni spremaju za koju godinu otići na župe gdje ih i tako nitko neće kontrolirati. Pa prema tome on ukida sve zabrane izlaska i očekuje od njih da pokažu da znaju biti odgovorni. To je tako išlo neko vrijeme i onda su negdje sredinom školske godine sami bogoslovi poslali nadbiskupu Franji Kuhariću delegaciju koja ga je molila da odredi da se sve vrati na staro jer da oni, bogoslovi, nisu dovoljno zreli za toliko slobode. Nadbiskup(Kuharić) je pozvao Franju, ni jedan ni drugi Franjo nisu htjeli popustiti pa je otišao onaj koji nije bio nadbiskup. Sigurno je bilo još i drugih momenata ali ovo mi je pričao sam Franjo Jurak i to sam upamtio.

Franjo se dakle vratio na župu. Meni je to bilo drago ali s obzirom na moj politički angažman u Matici hrvatskoj o daljnjem vođenju nekakvog programa u dvorani nije moglo biti ni govora. Osim toga i Franjo i ja smo se bojali troškova s obzirom na iskustva s Requiemom. No, barem smo nastavili prijateljstvo. Ipak Franjin odlazak na Kaptol imao je i za mene posljedice. Jednog dana, tada sam pisao u Studentskom listu(1971.), idući posjetiti Franju susreo sam fra Tomislava Šagi Bunića, tada mislim dekana KBF-a. Srdačno smo se pozdravili i odmah sam primijetio da na reveru sakoa ima prišiven crni gumb što je u nekim našim krajevima bio znak da je umrla neka bliska osoba. Htio sam mu kondolirati no on me je prekinuo. Objasnio mi je da mu nitko blizak nije umro nego da taj gumb nosi „jer je umro razum u Crkvi u Hrvata“. Odmah sam ga pitao smijem li tu njegovu izjavu iskoristiti kao novinar. Smio sam. Već za idući broj Studentskog lista napisao sam tekst pod naslovom „Da li je Crkva u Hrvata izgubila razum“. Na članku su mi čestitali Franjo, ljudi iz Kršćanske sadašnjosti, iz Glasa Koncila ali s druge strane dobio sam mnogo neprijatelja. Nikad ni prije ni poslije nisam dobio toliko anonimnih uvredljivih i prijetećih pisama kao tada.
Mislim da je to bilo i vrijeme kad mi je Franjo ispričao da ima problema sa šećerom ali da on neće sebe pikati nego će taj problem riješiti strogom dijetom. No taj šećer nije bio izazvan Franjinim neumjerenim jelom i pilom nego prekomjernim radom, dakle nečim što bi danas nazvali stres. I što se nije mogli izliječiti samo dijetom.

Značajna 1971. god. bližila se kraju. Kasnije su mnogi tvrdili da su znali da će biti kraj. Ja to nisam ni znao ni slutio. Zato me je Karađorđevo zateklo potpuno nespremnog. Prestao je izlaziti Hrvatski tjednik, Matica hrvatska je stala. Sav moj tadašnji svijet kao da je pao. Mnogo mojih prijatelja završilo je u zatvoru. Sad sam imao više vremena otići Franji na razgovor. Ubrzo sam se, početkom 1972. god., našao u bezizglednoj situaciji gdje sam vidio da kako god odlučim neće za mene biti dobro. Izabrao sam rješenje: odlazak u emigraciju. I otišao sam 25. svibnja 1972. god. Nikome, pa ni vlastitoj supruzi, nisam ništa rekao.

O nekoj daljnjoj suradnji s Franjom nije više moglo biti govora. On je doduše nekoliko puta došao u Muenchen ili Olching i bio naš gost. Osim toga moja mama, koja je živjela s nama, pri svakom putu u Zagreb otišla bi ga posjetiti pa sam na taj način imao barem površne informacije o Franji.

Proteklo je 18 godina emigracije u kojoj sam doživio mnogo dobrog i lijepog ali i lošeg i ružnog. U proljeće 1990. god. (za prvi krug izbora) prvi put nakon 18 godina vratio sam se u Zagreb. Pohodio mamin grob, susreo obitelj i prijatelje. A jedan od prvih posjeta vodio me je dakako na Selsku cestu. Već na prvi pogled vidio sam da se mnogo toga promijenilo. Franjo se postarao. Postao je nervozan što prije kod njega nikad nisam zamijetio. Jasmina mi je u jednom zgodnom trenutku ispričala Franjine probleme sa zdravljem. No nije se htio liječiti. Dakako da mi je posudio i svoj legendarni auto Renault 4. Nisam u životu vozio auto u lošijem stanju ali za ono malo mojih potreba bilo je dovoljno. U ljeto 1990. god. cijela moja obitelj se preselila u Zagreb.

S komunističke strane krenuo je plimni val s krštenjima, prvim pričestima i krizmama. Zahvaljujući Franjinoj susretljivosti i spremnosti za pomoć krstilo se kod njega mnogo već veće pa i gotovo odrasle djece naših poznanika ili daljnjih rođaka. Osim toga opet smo krenuli preko tjedna na mise na Selskoj. Sad kad smo imali Franju, imali smo gdje priređivati mise za naše pokojne. Jednom smo, za godišnjicu smrti moje mame, nakon mise priredili i zakusku u predvorju dvorane.
No opće prilike nisu pokazivale ništa dobro. Sve je naviještalo rat koji su nam nametali pobunjeni Srbi. Ubrzo sam i ja završio u Zboru narodne garde a Franjo je svoju župu organizirao kao ogromno prihvatilište za prognanike koji su 1991./1992. pa i kasnije počeli dolaziti u sve većem broju. Dvorana ispod crkve postala je ogromno skladište. U nekoliko prvih godina Franjo je uz pomoć brojnih volontera uspio smjestiti u svoju župu oko 6.000 prognanika. I brinuo se da djeca krenu u školu, da imaju što jesti i sve potrebno za život. Franjo se naročito posvetio prognanicima iz svojih nekadašnjih župa od Maje do Gline ali i svi drugi su mu dobrodošli. Pomoć mu je dolazila sa svih strana. I moji sinovi napisali su pismo na njihovu nekadašnju gimnaziju u Olchingu pa je i od tuda vrlo brzo došao kombi pun hrane i odjeće i tako više puta. Uz sve to, meni je iz Mostara jedan svećenik počeo slati ugrožene Bošnjake i Srbe u Zagreb. Ja bi ih prihvatio, privremeno negdje smjestio a onda bi ih preuzeo Franjo i omogućavao im odlazak dalje. Napominjem da su po pričama koje sam čuo ti ljudi bili ugroženi od svojih vlastitih sunarodnjaka bilo kao „izdajice“ bilo zbog toga što nisu htjeli ubijati. Franjo mi nikad nije govorio kamo je koga i na koji način poslao. A nisam, priznajem, ni puno pitao.

Inače, na župi je bilo promjena. Gospođa Sabina nije više kuhala nego supruga jednog izbjeglice koji su sad zauzeli župni ured od krova do podruma. Uz Jasminu se pojavio novi vjeran i dobar Franjin suradnik Milan Krošelj. On je bilo nadležan za sve. On bi pod misom ministrirao, pjevao, uključivao velika zvona itd. Poseban specijalitet mu je bio izgradnja jaslica za Božić koje je gradio ispred glavnog oltara. Na tim jaslicama se puno toga pokretalo: anđeli, voda, pastiri pa i ovce. Da, i zvijezda repatica. Franjo mi je jednom pričao da Milan za sve to koristi najjednostavnija sredstva a za pokretanje figura na jaslicama služio mu je motor jednog starog stroja za rublje.
Upoznao sam dakako i mnogo drugih mlađih Franjinih suradnika kao npr. Zlatka Penavića a malo poslije i g. Marijana Bušića. Njih dvojica su 1990. god. osnovali poduzeće Kravata Croata a uz to bili dragi ljudi. G. Penavić je osim toga pomagao Franji kod držanja zaručničkih tečajeva. Uz to je novost bila i župna organizacija „Djetešce na sunašce“ koju je vodila gospođa Bosiljka Bačura. Za mene je započeo period putovanja u inozemstvo. Na njemačko govorno područje. Trebalo je katoličkim župama u inozemstvu zahvaliti na pomoći Franjinoj župi oko prehrane izbjeglica ali i za zbrinjavanje onih koji su morali napustiti ove prostore. Ni sam više ne znam gdje sam sve bio. Ali pamtim da sam bio u Berlinu s gospođom Bačurom a u Beču s harfisticom Marijom Mlinar. Nekud sam putovao i s jednom dalmatinskom klapom ali više ne pamtim kuda. Mislim da su ta predavanja bila uspješna i da je Franjo bio zadovoljan.

Što je rat duže trajao, Franjo je bio zabrinutiji. Tvrdio mi je da je loša politika držanja tolikih ljudi nezaposlenih i ovisnih o državnoj ili crkvenoj pomoći. Govorio mi je da se stvara „kultura prosjaka“. Čak smo se odvezli nekud daleko od Zagreba ali u blizinu Vrbovca gdje postoji jedan stari dvorac koji su i tada držale Sestre milosrdnice. Otišli smo i dalje u niz sela iz kojih su iselili gotovo svi stanovnici. Koji u inozemstvo, koji u Zagreb ili druge gradove. Mislio je da je tu trebalo naseliti izbjeglice, makar privremeno. Što je Franjo mislio s „kulturom prosjaka“, zorno sam vidio kad smo otišli u Frankopansku na razgovor s poglavaricom reda Milosrdnica. Ušli smo nešto prijepodne autom u dvorište samostana gdje su u velikom redu stajali ljudi koji su čekali ručak. Franjo je otišao do reda i sa svima se srdačno pozdravljao. Na moj upit pozna li doista te sve ljude, rekao mi je da ih pozna. Još danas navečer ili sutra ujutro da će svi ovi biti kod njega, tj. u njegovoj župi. „Od tud ih i poznam“, glasio je njegov odgovor.

Negdje oko 1995. god. Franjo je imao značajan nastup na TV, mislim u emisiji 2 u 9 Romana Bolkovića. Tko doista želi vidjeti kakav je bio Franjo treba svakako pogledati snimku te emisije. Na provokantno pitanje voditelja da zašto Bog dopušta da se u tom ratu ruše crkve Franjo je bez oklijevanja odgovorio: „Bogu ne trebaju crkve, crkve trebaju ljudima!“

Još jedan događaj iz tog vremena neposredno poslije rata duboko mi se urezao u pamćenje. Bila je večer, možda mjesec dana nakon Nove godine i slučajno sam prolazio Selskom i spontano odlučio posjetiti Franju. Po mojoj računici bilo je vrijeme kad je već večera bila davno gotova. No kad sam došao do blagovaonice iz nje se čuo žamor većeg broja ljudi. Provirio sam i htio se odmah povući no Franjo me je opazio i pozvao da sjednem i slušam. I zbilja isplatilo se slušati. Budući da je Franjo bio već dobrano bolestan i opet privremeno nije imao kapelana, nije mogao izvršiti uobičajen blagoslov stanova. Kako bi doskočio tom problemu, okupio je grupu svojih suradnika (možda tridesetak) i osposobio ih za obilazak kuća i stanova. Ti ljudi dakako nisu mogli blagosloviti stan poput svećenika ali Franjo je dao moto „ako zajedno molimo, to je također blagoslov“. I zato su ti ljudi išli u grupama, dvojica ili trojica, od stana do stana. Od Franje su imali potvrdu da su njegovi. Na svakim vratima su morali reći da dolaze umjesto župnika, da nose križ i Bibliju i da se žele s ukućanima zajedno pomoliti za blagoslov obitelji i ništa više. Bilo je fascinantno slušati te redom jednostavne ljude kako podnose Franji izvještaje o tome što su učinili. Meni su to u tom trenutku bili apostoli. Pravi pravcati. I svuda su ih dobro dočekali i pozvali u kuću a naročito u oficirskim neboderima gdje su ih posebno prijateljski dočekali i raspitivali se kako mogu regulirati crkveni brak, kako mogu djeca na vjeronauk i sl. Samo jedan jedini čovjek ih je najurio i nagrdio. Bio je to glavni urednik Glasa Koncila Miklenić. Jedna fascinantna večer za koju sam i danas Bogu zahvalan što sam je doživio.

S Franjinim zdravljem bilo je sve lošije i pozivi Jasmine sve češći. Mučile su ga neuralgije, pa mu je tlak skakao čas visoko, čas nisko. I mnogo drugih bolesti, a najviše šećer. U bolnici na Svetom Duhu poznavao sam vrsnog neurologa, šefa Odjela za neurologiju, dr. Stipu Vukadina. On je bez problema primio na svoj odjel Franju. Više puta sam posjetio i jednog i drugog u bolnici. Franjo je bio uzoran pacijent bez nekih zahtjeva, kao da mu je bilo neugodno da se netko toliko za njega brine. Dr. Vukadin ga je htio poslati u toplice. Franjo dakako nije pristao. Ne može tako dugo ostaviti župu bez nadzora. Liječnik mu je propisao neke lijekove a ukućani su se brinuli da ih bar donekle redovito uzima.

Ubrzo sam od g. Penavića doznao da Franjo gubi vid. Naime, zbog velikog šećera, žilice u oku su pucale i zamagljivale leću. Dva puta smo tako prikupili sredstva i Franjo je otputovao u Njemačku, u bolnicu, gdje su mu očistili leću. Onda bi neko vrijeme vidio dobro dok ne bi opet počele pucati žilice i sve opet u krug. Nešto kasnije sam upoznao vrsnog mladog okulista, također iz bolnice na Svetom Duhu, dr. Nikicu Gabrića. Zamolio sam ga za pomoć. I on je također bez problema primio Franju na svoj odjel, izvršio pretrage. No nalazi su bili loši. Franjo je polako ali sigurno gubio vid i tu se nije dalo više mnogo učiniti.

Oko Franjinog zdravlja brinulo se i mnogo drugih njegovih prijatelja tako da ja nisam uvijek sve znao. Imao sam naime u to doba sam svojih velikih neprilika tako da sam se i ja morao početi liječiti. Ne treba posebno naglašavati da je Franjo nastojao meni pomoći u svakom pogledu.

Čitao sam na internetu što su drugi već prije pisali o Franji. Tako sam naišao na svjedočanstvo da se Franjo znao ozbiljno naljutiti i uči u sukobe s ljudima. Nemam razloga sumnjati u ta svjedočanstva. Ali želim reći da ja kroz sve te silne godine nisam nikad vidio Franju da se ozbiljno naljutio ili galamio.

Na mene se naljutio samo jednom. I to kad sam ga upitao zašto ne ode u mirovinu. Bilo je to možda godinu dana prije nego što je stvarno umirovljen. On u to doba bez povećala nije više mogao čitati. Ali nije želio da njegovi župljani vide da njihov župnik jedva vidi. Zbog toga je posljednjih godina boravka na župi ujutro uz pomoć Jasmine ili Milana učio napamet promjenjive dijelove mise za taj dan, ostalo je i tako znao napamet, na oltaru se mogao kretati bez pomoći, a osim toga uz njega je uvijek bio Milan kao ministrant. Netko tko ne bi znao pravo stanje stvari mislio bi da svećenik čita sasvim normalno iz misala. Svi Franjini pokreti bili su savršeni. Ni najmanja pogreška nije mu se događala. Morao sam mu se diviti. No jedne večeri i on sam je uvidio da daljnje vođenje župe prelazi njegove snage. Bio sam kao i često u to doba kod njega na misi. Poslije mise sam mu u sakristiji pomogao skinuti misne haljine pa smo se uputili prema drugoj sakristiji koja se nalazila pokraj svetišta. U crkvi je bilo neobično glasno. Franjo je znao da će poslije njega misiti njegov kapelan i pod misom vjenčati svog brata i njegovu zaručnicu. Dakle svatovi. Kad smo došli u tu drugu sakristiju, bio sam uvjeren kako ćemo se, kao i mnogo puta do tada, spustiti stepenicama u podrum do blagovaonice. No iz nekih razloga Franjo je želio ponovo proći kroz crkvu pa da izađemo na glavna vrata. Ja sam odmah primijetio da su fotografi u pripremi za svadbenu misu po cijeloj crkvi postavili stalke za rasvjetu s veoma raširenim nogarima. Rekao sam to Franji i predložio mu da me primi pod ruku. Nije htio. Da ga vodim kroz njegovu crkvu? Ma nema šanse. I tako se dogodilo da je Franjo već kod prvih nogara zapeo i poletio. Srećom sam to očekivao i uspio ga uhvatiti. Primio me je za lakat i prošli smo kroz crkvu. Bio je potišten.

Jednog dana, valjda 1999. god., nazvao me je i obavijestio me da ga je nadbiskup Josip Bozanić razriješio dužnosti župnika. Požurio sam na Selsku cestu. Franjo je bio tužan. Ipak, nadao se je da će mu novi župnik dopustiti da ostane u župi stanovati, da ispovijeda i služi misu. Nakon nekoliko dana pokazao mi je odgovor novog župnika. Jedno prostačko, nepismeno i nekulturno pismo.

Novi župnik ne želi da mu Franjo smeta. I taj novi župnik,divljak, ozbiljno je shvatio da ne želi ništa preuzeti od Franje. Čim je došao na župu razjurio je sve što je Franjo stvarao desetljećima. Pogotovo suradnike. Meni je danas žao što nisam fotokopirao ono drsko pismo novog župnika. Objavio bih ga.

Franji je nadbiskup Bozanić dodijelio stan u kući samostana Kćeri Božje Ljubavi u Novoj Vesi (onog istog samostana iz kojeg smo svojedobno dobili višak njihovog crijepa kojeg su sestre kupile za obnovu krova). Franjine dužnosti bile su jednostavne: ujutro bi rekao svetu misu sestrama u samostanu, od 11 do 12 sati svakim je danom bio dužan ispovijedati u katedrali. I to je bilo to. Uz tu funkciju bila je vezana i neka mala plaća no nadbiskup ju je Franji uskratio. Vjerovao je da čovjek Franjinih godina može živjeti bez i jedne kune.

Sam po sebi smještaj kod predobrih sestara je bio izvrstan. Dobro su ga pazile, donašale mu hranu i na sve druge načine brinule su za Franju koji je bio ozbiljno bolestan. Osim toga tu su još bili i Jasmina i Milan koji su se također brinuli za Franju ali i mnogi drugi. Kako sam stanovao blizu katedrale, obično sam išao kratko pred podne po Franju. Čekao sam ga u sakristiji. Franjo je ispovijedao u ispovjedaonici sasvim lijevo u vrhu katedrale odmah do ulaza u katedralnu sakristiju. Čim se pročulo da Franjo tu ispovijeda, redovi pred njegovom ispovjedaonicom bili su sve duži. Ubrzo je došlo do nesporazuma (opet jednom) sa sestrama koje su vršile službu u katedrali. One su imale nalog da katedralu i sva vrata zaključaju točno u podne. I punctum. Franjo je pak u ispovjedaonici spašavao duše. A spašavati duše se ne da prema voznom redu redovničkih pravila. Tako je neprekidno dolazilo do nesporazuma. Sestre su htjele da Franjo točno u podne prekine ispovijed a Franjo to naravno nije htio.

A kad bi konačno izašao iz katedrale, pošli bi prema Novoj Vesi. Franjo je u to doba već jedva vidio. Pa sam mu predložio da me primi za lakat. Nije htio ni čuti. Bojao se za naš dobar glas. Išli bi dakle odvojeni a ja sam ga upozoravao na zapreke koje on nije vidio. Ako ispred nas nije bilo nikoga, pozdravljali smo svaki rasvjetni stup vrlo ozbiljno. No ako je prema nama išao koji svećenik ili bogoslov, onda sam ga upozorio i Franjo je pozdravljao na iznenađenje svećenika koji su čuli da Franjo ne vidi. Čim bi došli do njegova stana, pojavile su se sestre i servirale mu ručak. Jednako tako redovito je dobivao i doručak i večeru i sve što bi poželio. No Franjo više nije puno želio. Polako se gasio kao svijeća koja dogorijeva. Uz dnevnu sobu imao je i radnu u kojoj je bio i njegov krevet. Tu je diktirao svoje tekstove. Koje, ne znam. Došla je tako i 2000. godina. Početkom kolovoza nazvao me je Franjo i obavijestio me da je gospođa Bačura kod njega ostavila neke fotografije za mene. Rekao sam mu da ću doći za koji dan. No 4. kolovoza zazvonio je u mom stanu telefon. Bio je to Milan. Obavijestio me je da je tog trenutka preminuo Franjo.

Bog ga je pozvao sebi. Ništa nije pomoglo što je baš tog trenutka kad je nastupila kriza igrom slučaja bila kod njega njegova liječnica i odmah mu dala injekciju, ništa nije pomoglo što je odmah došla hitna pomoć. Franjo se preselio Bogu kojem je cijeli život vjerno služio. Pokopan je 8. kolovoza u svećeničkoj grobnici na Mirogoju.
Nakon pogreba prišla mi je poglavarica Kćeri Božje Ljubavi i rekla mi da je Franjo na stolu ostavio kuvertu sa slikama na kojoj piše moje ime.

Očekivao sam da će se na prvu godišnjicu Franjine smrti netko sjetiti i organizirati kakvu misu za pokojnog ili sl. Pokušao je štogod doznati i župnik Drago Oraić ali nije ništa ustanovio. Pa je onda on održao misu za pokojnog Franju a nazočni su bili uz župske suradnike i članovi moje obitelji. Na drugu obljetnicu ponovo smo dogovorili misu ali poslije toga i sastanak u župnoj dvorani. O pokojnom župniku Franji Juraku trebalo je više ljudi reći po koju riječ. Nisam siguran koga je župnik Drago sve pozvao ali se gotovo nitko nije odazvao. Ipak, došao je ugledni suradnik Katoličkog radija ali i moj bratić mr. Krešimir Cerovac koji je Franju ne samo poznavao, nego i dosta dugo bio njegov župljanin. Došao je i moj kum Ivica Znidarčić (već označen opakom bolesti). O Franji smo govorili župnik Drago, moj bratić Krešo i moja malenkost. Znam da to nije puno ali u tom trenutku više se nije moglo učiniti.

Franjo kakvog pamtim

Već su me više puta tražili da napišem moje uspomene na Franju. Odbijao sam. Mislio sam da to treba ostati samo meni i da to ne želim ni s kim dijeliti. No Papa Franjo me je naučio boljem. Papa Franjo naime danas univerzalnoj crkvi propovijeda upravo ono što je svojim životom živio župnik na maloj ali blagoslovljenoj župi na Selskoj cesti, župnik Franjo Jurak.

- 11:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

24.08.2013., subota

Na današnji dan 1947.god. ubijen je svećenik Miro Bulešić koji će u rujnu ove godine biti proglašen blaženim

Istarski mučenik vlč. Miro Bulešić – novi blaženik

Posted By Dario Čehić On 22/12/2012 @ 23:15 In Hagiografije i mistika | No Comments

Radio Vatikan izvješćuje da je Papa Benedikt XVI. dana 20. prosinca 2012. godine ovlastio Kongregaciju za proglašenje svetih, da objavi dekret o proglašenju blaženim vlč. Miroslava Bulešića, istarskog svećenika koji je podnio mučeničku smrt 1947. godine.

Papa je odobrio beatifikaciju vlč. Mire Bulešića u prigodi, kada je odobrio proglašenje blaženim i brojnih drugih mučenika koji su pali za vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, od strane nositelja ideologije kakva je vodila i okrutne ruke Bulešićevih ubojica.

Miroslav Bulešić rođen je 1920. godine u seljačkoj obitelji iz sela Čabrunići u južnoj Istri. Dijete pobožnih roditelja, dobio je dodatni poticaj od revnog svećenika Ivana Pavića: već u dobi od deset godina opredjeljuje se za sjemenišno školovanje, najprije u crkvenoj ustanovi „Alojzijevišče“ u Gorici, a potom u Kopru.

Godine Bulešićevog djetinjstva i mladosti bile su godine fašističke vladavine nad Italijom, u čijim se granicama Istra tada nalazila; u školama se naučavalo da je Nacija – u jednoj svojoj totalitarističkoj verziji – mjerilo svih vrijednosti. Pod Nacijom se, dakako, mislilo na Talijanstvo – također i u Istri. Hrvatstvo (ili slovenstvo) se na kulturnoj razini tretiralo po prilici kao loš zadah ili ušljivost: osobina zaostalih, siromašnih, ružnih ljudi, koji govore nekakvim nemuštim jezikom … iole obrazovanije Hrvate i Slovence se skoro bez iznimke natjeralo u emigraciju, mladima iz seljačkih i radničkih obitelji je potalijančivanje prezentirano kao jedini put za izlazak iz siromaštva i socijalne zanemarenosti.

Crkva je bila jedina ustanova koja nije sudjelovala u sveobuhvatnom totalitarističkom projektu. U kontekstu loših odnosa između Katoličke Crkve i fašističke države, nekoliko desetaka svećenika bili su jedini hrvatski intelektualci kojima je bilo moguće ostati među istarskim pukom (tiskanje i raspačavanje molitvenika na hrvatskom jeziku je išlo pod „antirežimske aktivnosti“). Čak ni u okrilju Crkve, nije bilo nikakve obrazovne ustanove na hrvatskom jeziku. Zapravo je stigmu pripadnosti hrvatstvu mladi Miro Bulešić osjećao čak i za vrijeme gimnazijskog obrazovanja u sjemeništu u Kopru – sve kako su ga odgajatelji prepoznali kao izvrsnog sjemeništarca i pokazivali ga drugima za primjer.

Došavši 1939. godine na studij teologije u Rim, mladi Bulešić po prvi put ima prigodu osjetiti se slobodnim i ravnopravnim. Stjecajem okolnosti, smješten je u Francuskom zavodu, među sjemeništarcima raznih nacionalnosti. Daleko od pogranične provincije „Venezia Giulia“ koja je tada obuhvaćala Istru, s olakšanjem može mladi bogoslov pisati svojem mentoru vlč. Ivanu Paviću: „I sami Talijani priznaju što sam, i zovu me svi hrvatskim imenom.“ (15.01.1940. god.)

Studij teologije u Rimu prolazi u sjeni II. svjetskog rata, u kojem Italija ne bilježi mnogo pobjeda. Bilježi Miro 25. siječnja 1943., o svojem prisustvovanju okupljanju za vojnike: „Kakav prizor: Vojnici s tužnim obrazom na kojem je bio zapisan znak prošlog trpljenja, muke, gladi, bijede, zapuštenja … U duši sam svima čitao težnju za mirom, za majkom, za ženom, za djecom, za domom; težnju prema iskrenoj i razumljivoj, dubokoj i toploj ljubavi. Rat se je raširio u sva srca te okrutno ih dijeli i para …“ S odobravanjem prenosi riječi jednog časnika koji govori o potrebi vjere, „koja nas vodi do križa, barjaka mira i sreće“. Riječi vojnog kapelana (svećenika franjevca) koji je stalno ponavljao riječi poput „Patria, bandiera, eroi“ (Domovina, barjak, heroji) mladom Miri Bulešiću se slabije sviđaju.

U Rimu, mladi Istarski svećenik prima stipendiju od – nadbiskupa Alojzija Stepinca. Njih dvojica se upoznaju i osobno – najprije u rimskom Hrvatskom zavodu svetog Jeronima, gdje Miro često zalazi; poznavatelji prepoznaju u nastupu i spisima njih dvojice vrlo, vrlo blisku duhovnost.

Crkvenim vlastima se žurilo da zarede Miroslava Bulešića: svećenički red je primio 11. travnja 1943. godine, prije nego što je okončao studij teologije. Porečki biskup Raffaele Radossi vodio je brigu da ima na raspolaganju mladog svećenika – Hrvata, koji će u slučaju dodatnog pogoršanja političke situacije moći zamijeniti nekog župnika Talijana, u kakvoj osobito teškoj župi.

Ta je župa bila Baderna, desetak kilometara od Poreča. U iznimno teškim okolnostima (svjedoči da je mogao čuti kako meci fijuču oko njega) preuzima on nakon kapitulacije Italije (13. rujna 1943.) upravljanje župom, od svećenika koji u dugogodišnjem župnikovanju nije naučio reći valjda niti jednu rečenicu na hrvatskom (u lokalnoj školi se izgovaranje hrvatskih riječi kažnjavalo šibom). Bulešić ubrzo mora preuzeti upravljanje još dvjema susjednim župama: svećenika je premalo.

Vjernici su zadovoljni što mogu u crkvi pjevati pjesme na hrvatskom i što mogu moliti Gospinu krunicu na jeziku koji ih je mati naučila. Sjećaju se da je Miro bio iznimno komunikativan, čime je osvojio opće simpatije u župi i osobito uspio privući mlade u crkvu. Vrlo brzo „žešći boljševici“ u redovima partizana (nakon pada Italije je u Istri – slično kao i u Dalmaciji – izbio vrlo masovni antifašistički ustanak) počinju rovariti i širiti laži kako mladi svećenik tobože surađuje sa Nijemcima i fašistima. Svećenik koji je – pored fašističke postaje u zgradi do crkve i župnog dvora – imao hrabrosti da otpočne voditi matične knjige na hrvatskom jeziku (sa onim mrskim slovima „č“, „š“ i slično)!

Miro mora strahovati za svoj život – kao uostalom i svi drugi u tom kraju. U župnom dnevniku [1], kojega također vodi na hrvatskom jeziku, zapisuje: „Jednom riječi možemo kazati, da u cijelo to vrijeme u ljudima je vladao strah i žalost, koji su bili prouzročeni sa svih strana. Svi su strašili, svi su ubijali. Jadan narod, koliko je pretrpio! Koliko suza, koliko bijede u ovo vrijeme.“ (19. lipnja 1945.)

Nakon završetka rata, Bulešić uspješno djeluje kao župnik u mjestu Kanfanar, a potom kao podravnatelj u hrvatskom sjemeništu u Pazinu (u zgradi koju je za sjemenište na hrvatskom jeziku dao sagraditi krčki biskup Antun Mahnić, da bi je talijanske vlasti nakon I. svjetskog rata zaplijenile). Narod ga voli: u jednoj svečanoj prigodi daruju mu osobito lijepo janje. Vrat janjeta ukrašavaju crvenom vrpcom. Neki od prisutnih su poslije prepoznali simboliku.

Odnosi sa komunističkim vlastima su komplicirani: s jedne je strane posve jasan njihov borbeni ateizam i nastojanje da se mladež otrgne od obitelji i Crkve – vlč. Bulešić se tu hrabro suprotstavlja lokalnim komunističkim rukovodiocima. Sa druge strane hrvatski svećenici podržavaju pripojenje Istre matici Hrvatskoj; izgleda da u velikoj diplomatskoj igri oko granica, u kojoj sudjeluju sve države – pobjednice u II. svjetskom ratu, njihovo mišljenje ima određenu težinu. Najviđeniji među ovim svećenicima, mons. Božo Milanović, pripadnicima međunarodne komisije za određivanje granica između Italije i Jugoslavije objašnjava da vlade dolaze i prolaze, a granice ostaju za stoljeća. Hrvatski svećenici se okupljaju u Zboru svećenika sv. Pavla; Bulešić je tajnik tog Zbora. Porečki biskup Radossi se ispočetka protivi djelovanju Zbora, ali poslije se prihvaća da svećenici – Hrvati imaju legitimno pravo da se okupljaju; izgleda da je osobno zalaganje mladog Bulešića mnogo pomoglo popuštanju napetosti između Radossija i njegovih svećenika – Hrvata. Biskup – (od 1948. godine nadbiskup Spoleta, u središnjoj Italiji) prihvaća da je zapravo normalno da se hrvatski svećenici zalažu da Istra bude dio Hrvatske – kada se on kao Talijan (rođen 1887. godine u Cresu) odabrao zalagati da ona bude dio Italije.

Služba podravnatelja i glavnog odgojitelja sjemeništaraca u Pazinu pokazuje se složenom: komunistički agenti nastoje privući barem dio sjemeništaraca na svoju stranu – vrijeme je to suđenja Alojziju Stepincu, ali i ministrovanja mons. Svetozara Rittiga u vlasti Narodne republike Hrvatske. Provokatori napadaju mladog Bulešića kao previše konzervativnog i previše revnog, kao odgojitelja koji se ponaša kao da sjemeništarce želi odgojiti – za svećenike. Ta rovarenja „iznutra“ Bulešića duboko pogađaju.

Tijekom 1947. godine mladi svećenik pomaže delegatu Svete Stolice mons. Jakobu Ukmaru koji dijeli svetu Potvrdu u župama na sjeveru Istre: lokalni pristalice komunističkog režima se natječu tko će krizmu više omesti ili posve onemogućiti. Dana 23. kolovoza 1947. godine u Buzetu dvadesetak nasilnika prodire u crkvu i divljački galami, tjerajući iz crkve krizmanike i kumove. Miroslav Bulešić uz nekoliko drugih svećenika konfrontira se sa nasilnicima, i oni izlaze iz crkve. Poslije za vrijeme mise, plešu oni pred crkvom kolo i skandiraju „Tito! Staljin! Partija, partija, partija!“ Ponovo ulaze u crkvu; nastaje tuča sa kumovima koji se suprotstavljaju nasilnicima. Dolaze do glavnog oltara: vlč. Bulešić odlučno staje ispred svetohraništa: „Dalje ćete ići samo preko mene mrtvoga!“

U takvim uvjetima nije se u Buzetu moglo podijeliti krizma; svećenici odlaze u obližnju kapelaniju Črnicu, a za njima pristižu i krizmanici. U Buzet se vraćaju pješice. Na putu odgovara Bulešić na pitanje, da li se boji sutra ići na planiranu krizmu u Lanišće: „Samo jedanput će se umrijeti!“ Ljudima koji su ovome svjedočili je bilo očito, kako je vlč. Miro u duši smiren i da se ne boji smrti.

U Lanišću, dobro organizirani seljani nisu dopustili nasilnicima koji su se okupili iz drugih mjesta da priđu crkvi za vrijeme krizme. Vlč. Bulešić nakon mise koju je služio mons. Ukmar (tada nije bilo koncelebriranih misa) i završetka krizme, ostaje u crkvi da sam služi misu. Svoju posljednju: u čast Presvetog Srca Isusova za obraćenje grješnika.

Nakon što je krizma završila, u Lanišće dolaze milicajci, kojih inače nije bilo kada je trebalo štititi javni red i mir od njihovih komunističkih prijatelja. Seljaci koji su čuvali crkvu razilaze se kućama. U vrijeme kada su milicajci „osiguravali“ župni dvor, skupina organiziranih komunista provaljuje u njega – uz lomljavu, razbijanje stakala i pokućstva. Trojica osobito spremnih napadača napadaju vlč. Miroslava Bulešića: zasipaju ga tučom udaraca u glavu, u lice, po cijelom tijelu. Kroz prozor, vjernici vide Mirovo lice raskrvavljeno od otvorenih rana, iz usta mu curi krv. Za vrijeme udaranja, dva puta čuju kako mladi svećenik zaziva: „Isuse, primi dušu moju!“ Jedan od ubojica dva puta ubada nožem u svećenikovo grlo: krv šiklja po zidovima, razlijeva se po daskama. Bilo je oko jedanaest sati, u nedjelju 24. kolovoza 1947. godine.

Izaslanik Svete Stolice mons. Ukmar je u komi; napadači ga ostavljaju misleći da je mrtav. Nakon dvadeset sati vraća mu se svijest i poslije dugo ostaje u bolnici.

Ubojica pred župnim dvorom pere okrvavljeni nož i ruke na obližnjem pojilištu za stoku, ponavljajući: „Isuse primi dušu moju! … Ma sam mu je ja primija!“

Milicionari zatvaraju vrata i prozore na župnoj kući, uopće ne provjeravajući da li je netko preživio. Ubojice ne diraju.

Predvečer počinju uhićivati Lanišćane koji su branili crkvu od nasilnika: njih će kasnije „narodni sud“ osuditi kao krivce, zajedno sa župnikom vlč. Cekom i čudom preživjelim mons. Ukmarom. Četiri dana nakon ubojstva Miroslava Bulešića sam predsjednik vlade NR Hrvatske Vladimir Bakarić službenom izjavom od 28. kolovoza 1947. proglašava za događaj krivim mons. Ukmara, vlč. Ceka – i samog ubijenog Miroslava Bulešića. Dana 29. kolovoza 1947. godine vlasti zabranjuju Zbor svećenika sv. Pavla, „kompromitiran“ time što mu je tajnik mučenik za kršćansku vjeru.

Istaknuti hrvatski pjesnik, publicist, novinar (i komunist) Zvane Črnja – Bulešićev vršnjak, rođen 1920. godine u Žminju (ne osobito daleko od Miroslavovog rodnog mjesta Ćabrunići) – na svoju sramotu piše u zagrebačkom „Vjesniku” 31. kolovoza i 01. rujna 1947. godine članke, gdje za ubijenog vlč. Miru Bulešića govori „da je Bulešić bio desna ruka Radossija u pitanju borbe protiv Narodnooslobodilačkog pokreta od 1944. godine do danas. On je bio podmukli kovač svih mogućih protunarodnih parola, koje su se širile u Istri i jedan od glavnih zakulisnih rukovodilaca imperijalističke agenture.“

U Pazinu je od 29. rujna do 02. listopada 1947. godine – točno godinu dana nakon zagrebačkog montiranog suđenja nadbiskupu Stepincu – održan sličan sudski proces, gdje je glavni „krivac“, Lanišćanski župnik Cek (koji se uspio sakriti pred ubojicama) osuđen na šest godina zatvora s prisilnim radom. Muškarci iz Lanišća koji su branili crkvu dobili su po više mjeseci zatvora. Čak je i monsinjor Ukmar – koji je samo čudom preživio napad – osuđen na mjesec dana zatvora. Za ubojstvo nije osuđen nitko; od napadača su osuđena jedino trojica ubojica (uključujući onog koji je – prema riječima optužnice koju je pročitao javni tužitelj – nožem zaklao Bulešića i koga su očevici vidjeli kako to potvrđuje perući nož), ali blago – i to zbog remećenja javnog reda i mira. Na suđenju su – bizarno – izvođeni dokazi da je ubijeni Miro Bulešić za vrijeme rata surađivao sa Nijemcima; našlo se čak pet lažnih svjedoka (da im Bog oprosti!) koji su to tvrdili. Međutim su ti iskazi bili tako proturječni (usp. Mk 14, 55-59), da su suci odlučili da u presudi posve izostave njihov sadržaj.

Tijekom suđenja, istomišljenici ubojica (te „Narodnog suda“ i „Narodne milicije“) su javno govorili: „Što je tražio, to je i dobio!“.

Vlč. Miro Bulešić nije bio samo mučenik (nažalost smo ih u Hrvatskoj imali i više, nego što bi jedan narod htio): bio je mučenik koji je bio osobito omiljeni sin svojega kraja. Njegova krv kao da je zvala sa zidova župnog dvora u Lanišću. Već 1956. godine porečko – pulski biskup Dragutin Nežić pokreće proces za „kanonizaciju po putu mučeništva Sluge Božjeg Miroslava Bulešića, … ubijenog iz mržnje na vjeru u Istri 24. kolovoza 1947.“ Bilježnikom procesa postavljen je vlč. Ivan Pavić – duhovni otac Miroslava Bulešića. Zbog pritiska komunističkih vlasti, procedure su nakon prvih saslušanja očevidaca morale biti obustavljene. Slično se ponovilo 1987. godine, kada je proces „oživio“ novi biskup Antun Bogetić. Nakon dolaska demokracije kauza je napokon krenula redovnim tijekom; napisane su o Bulešiću i knjige, održavali se molitveni i liturgijski susreti.

Vlč. Miro Bulešić je bio osobito pobožan Srcu Isusovu i Marijinom. Stalno je iznova razmatrao Gospine poruke iz Fatime.

Evo za kraj, iz teksta propovijedi našeg novog blaženika, od Uskrsa 1943. godine:

„Ima ljudi koji se ravnaju i žive samo po svojim osjetilima. A ima i ljudi koji se u svemu ravnaju po svojem razumu. Ni jedni ni drugi ne poznaju uzvišenosti ni bogatstva kršćanskog života. Samo ga oni poznaju, koji živo vjeruju u Isusa, Sina Božjega, i u ovoj vjeri traže samo ono što je i Isus tražio… Oni ljube sve koje je Isus ljubio. Oni izabiru ono što je Isus izabrao: dragovoljno siromaštvo, trpljenje, križ, poniznost pred Bogom, odricanje…. To je plod duboke i žive vjere u Isusa Sina Božjega. Što je ova vjera dublja i što više oživljava dušu, tim se savršenije uzdiže nad svijet i nad sve što je prolazno… Bez vjere mi smo nesretni, osobito u današnji dan. Pomislite: kako se može jedna žalosna majka, koja je izgubila dva sina u ratu, utješiti? Jedno maleno dijete, koje je oca i majku izgubilo, – smiriti? Samo živom vjerom: kada stupi k Isusu i kaže mu: ‘Za Te hoću da trpim, jer si ti za mene puno trpio, jer si sve pretrpio’. – Ničice pred Gospodinom moramo zaviknuti: ‘Gospodine moj i Bože moj’ – Isus traži samo vjeru i samo onaj koji vjeruje može pobijediti svijet.

Uskrs je! Sva naša nutrina treba da bude neko uskrsnuće, uzdignuće nad zemaljsko, vremenito i svagdanje. Uskrsnuti znači biti slobodan i neodvisan o zemlji. Uskrsnuti znači biti svjestan, da nam je Krist oprostio grijehe, da smo djeca Božja, da imamo zalog vječnog života i pravo na baštinu u nebu.

Kada bismo imali savršenu uskrsnu vjeru bilo bi u nama nešto pobjedničko, neko sunčano svjetlo koje bi divno preobrazilo svagdanji život s njegovim brigama i nevoljama.“

Da bi nam dragi Bog podario još ovakvih svećenika!

Datum svečanosti beatifikacije odrediti će se naknadno. Porečko – pulski biskup Dražen Kutleša najavljuje, da bi to moglo biti krajem ljeta 2013. godine.

Dario Čehić

Article printed from Katolik.hr: http://www.katolik.hr

URL to article: http://www.katolik.hr/crkvamnu/hagiografijeimistikamnu/634-istarski-muenik-vl-miro-bulei-novi-blaenik/

URLs in this post:

[1] župnom dnevniku: http://www.katolik.hr/wordpress/s7-crkvasekc/c44-hagiografijeimistika/upni-dnevnik-miroslava-buleia-1945-godine/

Oznake: blaženik, svećenik.mučenik, ubili ga komunisti

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.06.2013., utorak

Sretan Dan državnosti

my country, right or wrong

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.06.2013., četvrtak

Vlasti se tresu gaće zbog straha od Crkve

Darko Pavičić
OBJAVA: 13.06.2013 / 12:00

Darko Pavičić
Dopisništvo Kaptol
Vlasti se tresu gaće zbog straha od Crkve
Narod je uvijek pametniji od vlasti koju ima, premda se često posprdno tvrdi da je svaka vlast upravo onakva kakvu narod i zaslužuje
i zaslužuje

Ne samo da se traži da se Crkva oporezuje i tako financijski javno kazni, zahtjev je ovih dana proširen, pa se traži da i kršćani i katolici budu isključivo siromašna rulja, jer se liderima katoličko-građanskih udruga javno pobrajaju kuće i imovina, etiketira ih se kao kulake i bogataše kako bi ih se ocrnilo u javnosti, jer se, eto, ne bore za opće dobro, nego za vlastiti interes. Osim što je to u potpunoj suprotnosti s uvriježenim demokratskim tekovinama i elementarnim načelima kapitalističkog društvenog uređenja (plus i to što ih etiketiraju lažni moralisti koji su već dobro napunili svoje džepove i jedan s drugim guraju se na listama poreznih dužnika), pribijanje Crkve i vjernika na tobožnji društveni stup srama otkriva samo jednu jedinu stvar, a to je strah aktualne vlasti i njezinih korifeja ne samo od uspjeha Crkve (kao široke zajednice), nego i strah od vlastitih građana, koji su većinom članovi te iste Crkve.

Društvo i država koji se boje svojih građana osuđeni su na propast. Najbolje su to osjetili propali totalitarni režimi, koji su na strahu od svojih građana izgradili cijele sustave upravljanja, koji su se usprkos svoj svojoj “savršenosti” urušavali kao kule od karata. Ti su sustavi imali i svoje političke, javne, kulturne i ine elite, tj. manjinu koja je ubirala plodove rada većine i živjela na tuđoj grbači. Imali su i svoju vojsku i policiju, kako javnu tako i tajnu, sve mehanizme i instrumente uspostave i održanja vlasti, ali su ipak bili osuđeni na propast. Zašto? Jednostavno zato što nisu znali prepoznati bilo vlastita naroda, živjeti u skladu s potrebama najveće većine svojih građana, kojima nisu htjeli služiti već vladati, a kad nekim vladaš i znaš da on time nije zadovoljan, onda strah prelazi u paranoidnu fobiju, a ona u nasilje i agresiju.

Nad Crkvom i ostalim vjerskim zajednicama, čak i u najširem smislu religije i religioznosti u Hrvatskoj, od dolaska Kukuriku koalicije na vlast provode se sofisticirane metode političkog nasilja i društvene agresije. No, danas je svima jasno da to vlast ne čini zbog toga što je moćna i jaka, nego zbog toga što je slaba i nikakva, tj. doslovce zapišana od straha u vlastite političke gaće. Najbolji indikator i politički psihotest toga straha vidio se u reakciji na prvotno prikupljenih 380.000 potpisa za brak, kojemu je vlast napravila najbolju moguću reklamu kada je ustvrdila da je to nedovoljna brojka, pa je ona za svaki slučaj – podvostručena. A navodno je ukupno prikupljeno gotovo milijun potpisa!

Ključno je pitanje – čijih? Pa valjda hrvatskih građana! Istih onih od kojih su mnogi dali glas za ovu vlast, koja sada negira njihov identitet, postojanje i pravo na najdemokratskiju reakciju na društvene potrebe, kao što je referendum.

Paranoidni strah kojim vlast reagira tako još bolje ocrtava tezu da je narod uvijek pametniji od vlasti koju ima, premda se često posprdno tvrdi da je svaka vlast upravo onakva kakvu narod i zaslužuje. Crkva je u ovom trenutku ona društvena snaga koja govori da narod ipak treba bolju vlast i bolje političare, koji svoj relativni uspjeh na izborima koriste za apsolutnu i apsolutističku vladavinu. Odnosno, totalitarističku. Koja je na visokoj ljestvici u svome sustavu imala upravo progon “bogatih” kulaka. Zato je Crkvi poslije onoga rata sve i oduzela. Osim pameti, koju suvereno i danas, za razliku od političkih elita, zajedno baštini sa svojim narodom.

Prenosimo: Večernji list: 13. lipnja 2003.

- 19:57 - Komentari (3) - Isprintaj - #

15.05.2013., srijeda

Homoseksualni brak: pobjeda političke korektnosti i loših argumenata

Homoseksualni brak: pobjeda političke korektnosti i loših argumenata

Neven Sesardić

Department of Philosophy, Lingnan University, Tuen Mun, Hong Kong
sesardic@ln.edu.hk

IZVORNi ZNANSTVENI ČlANAk / Primljeno: 31-10-06 prihvaćeno: 16-02-07

Sažetak: Mnogi zapadni intelektualci, posebno oni u humanističkim i društve-nim znanostima, smatraju da je lako pokazati kako je kontinuirano i masovno
protivljenje homoseksualnom braku racionalno neodrživo te da je ono puki re-zultat predrasude ili vjerskog fanatizma. Međutim, pažljivija analiza nekih od tih
naširoko prihvaćenih argumenata protiv konzervativnog stajališta otkriva da su ti argumenti zapravo zasnovani na logičkim pogreškama i na ozbiljnom iskrivljavanju konzervativne kritike homoseksualnog braka. Zaključak je da bi se filozofi trebali oduprijeti pritisku političke korektnosti i da bi trebali pristupiti ovoj raspravi otvorenijeg duha nego do sada.

Ključne riječii: brak, homoseksualni brak, konzervativizam, politička korektnost,
praktična etika.

Nikada nećemo doznati u kojim su sve prilikama ljudi postupali kukavički samo iz straha da ne bi izgledalo da nisu dovoljno progresivni.
Charles Péguy

1. Jednopartijski kampusi?
Prije nekoliko godina sam bio na jednoj filozofskoj konferenciji u Sjedi-njenim Državama koja je bila posvećena potpuno nepolitičkim temama.
U sesiji o psihološkim eksperimentima o emocijama predavač je u jednom trenutku napravio kratku digresiju da bi kritizirao stajalište koje je sâm
opisao kao karakeristično za političku ljevicu. Ali odmah nakon toga je, gotovo ispričavajući se, dodao: “Da se razumijemo, ja naravno također
pripadam političkoj ljevici, kao i svi vi ovdje.” U dvorani je bilo 30–40 ljudi i bilo je posve očigledno da predavač većinu prisutnih nije osobno
poznavao.

Ako se čudite kako je on mogao s takvom sigurnošću pogoditi političku opredijeljenost svojih kolega, to samo pokazuje da niste baš upoznati sa stanjem na američkim sveučilištima (posebno u humanističkim i društvenim znanostima). Naime, odavno je poznato, a i obilno potvrđeno empirijskim istraživanjima, da su američki profesori snažno koncentrirani u lijevom dijelu političkog spektra (npr. Ladd i Lipset, 1975; Redding, 2001; Klein i Stern, 2006; Klein i Western, 2006). Na mnogim sveučilištima desničari spadaju u opasno ugroženu vrstu. Moram naglasiti da se riječ “desničar” ovdje ne odnosi na osobe s iskaznicama Ku Klux Klana ili sličnih ekstremističkih organizacija nego naprosto na obične ljude čiji se jedini grijeh sastoji u tome što oni, poput desetaka milijuna drugih Amerikanaca, u važnim političkim pitanjima uglavnom više podržavaju republikansku nego demokratsku stranku.

Većina istraživanja o tome koji politički stavovi danas dominiraju na američkim sveučilištima daje slične rezultate, a radi konkretnosti navest
ću samo nekoliko indikativnih činjenica. Na primjer, prema studiji baziranoj na popisu registriranih glasača, pokazuje se da je na odsjecima
humanističkih i društvenih disciplina na Stanfordu omjer između demokrata i republikanaca 14:1, na sveučilištu Berkeley taj je omjer 20:1 (zbog
toga to sveučilište čak i tamošnji profesori ponekad zovu “Narodna Republika Berkeley”), a na Cornellu se ta disproporcija penje do impresivnih
28:1. U nedavno objavljenom tekstu o “sramoti jednopartijskih kampusa u Americi” (Zinsmeister, 2002) možemo pročitati da, sudeći opet prema
popisu registriranih glasača, na odsjecima za sociologiju na sveučilištima Harvard, Brown, Cornell, Berkeley i Stanford ima 56 ljevičara, a samo
jedan desničar!

Ali kakve to sve ima veze s homoseksualnim brakom, temom ovoga
teksta? E, upravo sada dolazimo na to.

2. Znanstvenici protiv javnog mnijenja

Većina ljudi u Sjedinjenim Državama se vrlo jasno i konzistentno protivi uvođenju homoseksualnog braka. Prema istraživanju jedne od najuglednijih agencija za ispitivanje javnog mnijenja provedenom u srpnju 2006, čak 56% ispitanika se izjasnilo protiv uvođenja homoseksualnog braka, a samo 35% ih je podržalo tu ideju. Također, u posljednjih desetak godina otkako se rasprava rasplamsala, podrška homoseksualnom braku uvijek je bila ispod 40%, a protivljenje je konstantno bilo iznad 50%. O tome 7 N. Sesardić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata

Koliko se javnost opire predloženim promjenama govori i činjenica da su čak 44 američke savezne države donijele posebne zakonske propise u cilju
zaštite tradicionalnog braka kao zajednice dviju osoba suprotnogspola .S druge strane, sveučilišne elite u Americi (ali i u drugim zapadnim zemljama) ne samo da obično bezrezervno podržavaju homoseksualni brak nego često smatraju da je pobjeda u ovoj debati zapravo već postignuta te da protivljenje onih koji ne dijele njihovo mišljenje može biti samo rezultat neznanja, iracionalnosti ili vjerskog fanatizma. Štoviše, agitacija ide toliko daleko da se čak znanstveni autoritet čitavih akademskih
disciplina koristi kao dodatni pritisak na javnost u borbi da se pojam braka što prije redefinira i time otvori prostor za vjenčanje homoseksualaca. Već
su tri američke stručne udruge (za psihologiju, sociologiju i antropologiju) objavile deklaracije u kojima se tvrdi da upravo spoznaje stečene u tim
znanstvenim područjima dokazuju da nema opravdanja za ograničavanje braka na heteroseksualne veze.
Čini mi se da je tu došlo do ozbiljnog prekoračenja legitimnog uplitanja znanosti u politiku. Naime, kada bi politička odluka u pitanju homoseksualnog braka presudno i bjelodano ovisila o stanovitim empirijskim činjenicama koje su znanstvenici u stanju utvrditi, onda bi doista psiholozi ili sociolozi ili antropolozi mogli reći: “Budući da smo upravo otkrili
istinu o onim ključnim činjenicama o kojima jedino ovisi ishod političke debate, obavještavamo javnost da je u svjetlu tih novih spoznaja uvođenje homoseksualnog braka jedini ispravan potez.” Ali potpuno je evidentno da u ovoj političkoj raspravi nema slaganja čak ni oko toga koji su glavni i najrelevantniji argumenti, a kamoli oko toga koja je uloga empirijskih spoznaja u nalaženju najboljeg rješenja. Dakle, ideja da bi znanstvenici
kao znanstvenici, i u ime svojih stručnih udruga, trebali poučavati javnost
o tome kako izabrati između nekoliko prijedloga o zakonskom reguliranju
tako kompleksnog i krajnje kontroverznog političkog pitanja kao što je
homoseksualni brak pokazuje začuđujuću dozu arogancije, ali i misaone
konfuzije.
Sve te deklaracije stručnih asocijacija nisu ništa drugo nego pokušaj
nametanja onih političkih stavova koje većina članova tih udruženja di-jeli, premda se cijeli taj postupak nastoji lažno prikazati kao rezultat neke
tobožnje “objektivne” i “nepristrane” znanstvene analize. Naravno, ako
imamo u vidu prethodno spomenutu i odlično dokumentiranu apsolutnu
dominaciju ljevičarske ideologije u društvenim i humanističkim zna-nostima, onda je lako razumjeti kako se moglo dogoditi da psihologija,
antropologija i sociologija nekom divnom koincidencijom “znanstveno
dokažu” da s homoseksualnim brakom treba napraviti upravo ono što
odavno zagovara najveći dio intelektualaca na političkoj ljevici.

3. Što kažu filozofi?

Kako stoje stvari s našom strukom – filozofijom? Je li i tu došlo do ideo-loške korupcije?
Nije mi poznato je li Američka filozofska udruga nastojala pokrenuti
slične akcije podrške homoseksualnom braku kao ranije spomenute znanstvene asocijacije, jer sam prije nekoliko godina istupio iz te organizacije
zbog njezine neprihvatljive politizacije u jednom drugom slučaju.

Bilo kako bilo, postoje mnoge indicije da su i filozofi već proglasili pobjed-nika u ovoj debati i da oni također protivljenje homoseksualnom braku
masovno i sa zgražanjem vide kao puki rezultat primitivizma i netoleran-tnosti .
Na primjer, kanadski su filozofi kolektivno podržali legaliziranje ho-moseksualnog braka u toj zemlji. Nakon što je peticiju s tim zahtjevom
potpisalo čak 324 nastavnika filozofije na kanadskim sveučilištima i ko-ledžima, ona je bila podijeljena svim zastupnicima kanadskog parlamenta
prije ključnog glasovanja u srpnju 2005. Organizator peticije, Norman
Swartz (profesor filozofije na sveučilištu Simon Fraser), naveo je da su od
svih kontaktiranih filozofa samo dvojica odbila potpisati, i to ne zato što
bi podržavali tradicionalni brak nego zato što su bili protiv braka uopće.
Dakle, dok se prema ispitivanjima javnog mnijenja otprilike svaki drugi
Kanađanin protivi uvođenju homoseksualnog braka, doslovce nitko od
nekoliko stotina kanadskih filozofa nije iskazao slično mišljenje. Za njih
je diskusija očigledno završena. Štoviše, stvari su ovdje filozofima toliko
evidentne da su im bile dovoljne samo tri kratke rečenice da u peticiji
objasne zašto je odobravanje homoseksualnog braka jedina ispravna op-cija.
Na sličan način i autor nesporno najposjećenijeg filozofskog bloga re-zolutno tvrdi: “Nemoguće je dati racionalnoobjašnjenje zašto se neki ljudi
protive homoseksualnom braku” (leiterreports.typepad.com/blog/2005/11/
on_gay_marriage.html). Dakle, svako protivljenje je iracionalno.
Na popularnoj web stranici “Pitajte filozofe”, koju je organizirala
grupa vrlo poznatih filozofa i koja ima za cilj približiti filozofiju općoj
publici, netko je postavio pitanje: “Ima li ijednog argumenta protiv homo-seksualnog braka koji nije rezultat ili religioznosti ili netrpeljivosti, ili tih
dviju stvari zajedno?” Odgovor koji je ponudio ugledni britanski filozof i
pročelnik Odsjeka za filozofiju na King’s Collegeu u Londonu bio je vrlo
kratak: “Nema takvih argumenata.” Drugim riječima, ako upotpunosti
ne podržavate homoseksualni brak, to znači da ste ili vjerski zatucani ili
netolerantni (ili oboje).
1
Nagradno pitanje za čitatelje: možete li pogoditi je li ta politizacija bila usmjerena
ulijevo ili udesno?
9 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
Zanimljivo je usput spomenuti da, usprkos tome što je tako otvoreno
porekao ikakvu legitimnost stajalištu koje de factobrani većina ljudi u
toj debati, dotični filozof nije nikada objavio niti jedan jedini rad iz etike,
područja koje je totalno izvan kruga njegovih filozofskih interesa. Stoga
se doista mora nametnuti pitanje o tome koliko on uopće poznaje relevan-tnu literaturu. To što on eventualno kao privatna osoba ima interesa za tu
temu, prati javne rasprave u novinama i ima vrlo decidiran stav o oprav-danosti homoseksualnog braka sigurno mu ne daje za pravo da kao filozof
prosvjećuje ljude o tome ex cathedra .
Dobro, reći ćete vi, ovo su izolirane anegdote koje govore nešto o
pojedinim filozofima, ali gotovo ništa o stanju u filozofiji kao disciplini.
Mora da sve izgleda puno drukčije, dodat ćete, ako pogledamo radove
onih filozofa koji su se ozbiljno pozabavili upravo tim problemom. Oni se
u ovom sporu nisu mogli opredijeliti tako brzopleto i bez pažljive analize
najjačih argumenata za i protiv. To zvuči kao sasvim opravdana pretpo-stavka, ali predlažem da je ipak provjerimo.
Kao dobar izvor informacija može poslužiti nedavno objavljena filo-zofska enciklopedija o pitanjima seksa, koja upravo ima za cilj prezenti-rati neke čvršće spoznaje do kojih su dovele filozofske diskusije u ovom
području. I naravno, zle slutnje se obistinjuju jer u članku o istospolnom
braku opet nailazimo na ad hominemnapad na protivnike te ideje. Za njih
se tvrdi da su “prvenstveno motivirani animozitetom prema homoseksual-cima i lezbijkama” (Calhoun, 2006, str. 652–653). E pa ako čak i jedna fi-lozofska enciklopedija smatra da se stajalište onih koji brane tradicionalni
brak (kao vezu između osoba suprotnog spola) može tako jednostavno
otpisati kao znak iracionalne homofobije, to najbolje pokazuje koliko je
politička korektnost srozala razinu filozofske diskusije o tom osjetljivom
i složenom pitanju.
Vjerojatno najcitiraniji filozof u raspravi o homoseksualnom braku
je Richard Mohr, veliki pobornik te ideje i autor knjige o tom problemu
za koju je u najboljem filozofskom časopisu za etiku rečeno da bi trebala
dati smjernice sucima, zakonodavstvu i društvu u cjelini. Mohr je nedavno
bio gost na popularnom radio programu Philosophy Talk, koji vode dvo-jica poznatih filozofa sa Stanforda. Na samom početku intervjua Kenneth
Taylor ga je upitao: “Richard, postoji li ijedan jedini argument protivnika
homoseksualnog braka koji će te navesti da bar na trenutak zastaneš te da
pomisliš da bi na tom mjestu trebao malo pojačati svoju poziciju?” Mohr
je odgovorio: “Ne, ono što je zanimljivo u vezi s protivnicima homoseksu-alnog braka jest da oni zapravo nemaju nikakvih argumenata.” Ali kakva
je to rasprava u kojoj samo jedna strana ima argumente? I zašto je Mohr
uopće smatrao vrijednim truda napisati veliki broj filozofskih članaka i
jednu čitavu knjigu o debati u kojoj jedna od dviju strana nema nikakve
10 Prolegomena 6 (1) 2007
argumente, dakle o debati koja zapravo ne postoji? Takva debata je u biti
oksimoron, nešto kao “pljesak jedne ruke”.
U filozofskoj literaturi problem homoseksualnog braka spada u po-dručje praktične etike ili (još uže gledano) seksualne etike. Jedan od struč-njaka u toj sferi je Igor Primorac, autor knjige pod naslovom Ethics and
Sex(Primorac, 1999), koju su recenzenti ocijenili kao “pažljivo argumen-tiranu”, “promišljenu”, “kompetentnu” i “uvjerljivu” i koja je čak bila pre-poručena kao “obavezna lektira za zainteresirane laike”. Ono što tu knjigu
čini posebno relevantnom za našu svrhu jest to što se u njoj brane main-streampogledi na razna moralna pitanja u vezi sa seksom, tako da ona u
mnogim stvarima dosta vjerno reprezentira mišljenje velikog broja filo-zofa. Kao što je jedan prikazivač dobro primijetio: “Ova knjiga ne otvara
neki novi prostor, ali ona na jasan i koristan način trasira prostor onoga što
se zna” (Burgess-Jackson, 2000).
Pogotovo je to točno za Primorčeve stavove o homoseksualnom braku
koji u velikoj mjeri korespondiraju s onim što bi se skoro moglo nazvati fi-lozofskim konsenzusom o ovom pitanju, ali naravno pod uvjetom da izuz-memo one vjerski inspirirane filozofe koji se protive homoseksualnom
braku zbog snažnog utjecaja svojih religijskih uvjerenja. Primorac kaže
da iako crkva, džamija i sinagoga moraju postupati po svojim kriterijima,
ti kriteriji prestaju biti legitimni kad se odlučuje o građanskombraku. On
stoga i u knjizi i u jednom novijem članku (Primorac, 2004) najprije re-dom analizira standardne ne-religiozne argumente protiv homoseksualnog
braka (koje smatra najjačima) pa na kraju zaključuje da nijedan od tih
argumenata nije uvjerljiv. Čitava rasprava završava tvrdnjom da, ukoliko
država nastavi uskraćivati homoseksualcima pravo da sklapaju brakove,
to predstavlja “proizvoljnu i nepravednu diskriminaciju koja svjedoči o
nerazumnom konzervativizmu ili o predrasudi, ili o jednom i drugom”
(Primorac, 1999, str. 132). Dakle, ponovno se susrećemo s inzistiranjem
da diskusija više nema smisla jer su argumenti navodno već presudili i
bilo kakvo daljnje protivljenje homoseksualnom braku može jedino biti
rezultat zaslijepljenosti i očigledno neprihvatljive diskriminacije.
Ovdje se suočavamo s dilemom. Ili je Primorac u pravu, što bi zna-čilo da se politički spor oko uvođenja homoseksualnog braka još uvijek
nastavlja samo zbog duboke iracionalnosti svih onih stotina milijuna ljudi
(uključujući i brojne izrazito pametne, visoko obrazovane i intelektualno
sofisticirane pojedince) koji se posve nerazumno i bez ikakvog iole do-brog razloga protive toj ideji. Ili je pak Primorac u krivu, što bi značilo
da nešto bazično nije u redu s njegovim ekspresnim i totalnim odbaciva-njem konzervativnog stajališta kao puke predrasude. Nastojat ću pokazati
da je upravo ovo drugo istinito. Primorčevo “pobijanje” nekoliko glavnih
konzervativnih argumenata protiv homoseksualnog braka je posve neu-
11 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
vjerljivo zato što počiva na ozbiljnim pogreškama u zaključivanju i na
iskrivljavanju stajališta koje kritizira.
4. Pobijanja koja to nisu
U ovom ću odjeljku pokazati da Primorac nije uspio opovrgnuti niti jedan
od sljedeća četiri konzervativna argumenta protiv homoseksualnog braka
koje je kritizirao: argument iz tradicije, argument iz državnog interesa za
rađanje djece, argument iz brige za dobrobit djece i argument iz prijetnje
heteroseksualnom braku. Da izbjegnem moguće nesporazume, napome-nut ću eksplicitno da nemam namjeru ovdje braniti te argumente od svih
mogućih prigovora nego samo pokazati da je Primorčeva kritika tih argu-menata neodrživa.
4 .1 . Argument iz tradicije
Primorac sažima argument iz tradicije na sljedeći način: “Kroz povijest,
brak je uvijek bio heteroseksualna institucija; homoseksualni brak nikad
nije zabilježen. Dakle, brak treba ostati heteroseksualan.”
Njegov osnovni prigovor je da se u tom argumentu iz činjenične pre-mise izravno prelazi na normativnu konkluziju, što je evidentno logički
nedopustivo: “To da je nešto oduvijek bilo uređeno na određeni način nije
konkluzivan argument da to mora tako i ostati” (Primorac, 1999, str. 130;
usp. Primorac, 2004).
Prema Primorcu ispada da je argument iz tradicije baziran na elemen-tarnoj logičkoj pogrešci, izvođenju “treba da” iz “jest”. Ali budući da, kao
što je poznato, konzervativni mislioci posežu upravo za argumentom iz
tradicije ne samo u diskusiji o homoseksualnom braku nego i u kontro-verzama o gotovo svim drugim političkim pitanjima, zašto onda ne gene-ralizirati Primorčevo pobijanje pa u duhu njegove kritike ustvrditi kako
je čitava konzervativna misao od Burkea do Scrutona naprosto rezultat
nesretne okolnosti što nitko od tih filozofa nije uočio logičku neispravnost
zaključka od “jest” na “treba da”?
Naravno, ta je sugestija apsurdna. No iz istog je razloga apsurdna i
neodrživa i Primorčeva kritika. Naime, konzervativci ne brane argument
iz tradicije zato što su logički toliko nerafinirani da vjeruju kako je mo-guće izvesti normativnu konkluziju iz čisto činjeničnih premisa. Ne, ono
što oni smatraju jest da treba biti krajnje oprezan s prijedlozima drastičnih
promjena tradicionalnih društvenih institucija, jer prema njihovom mišlje-nju te institucije inkorporiraju destilirano ljudsko iskustvo akumulirano
kroz stoljeća. Zbog organske naravi i ogromne kompleksnosti postojećih
institucija vrlo je teško anticipirati sve konzekvencije do kojih bi dovelo
12 Prolegomena 6 (1) 2007
njihovo eliminiranje ili radikalno transformiranje, a iz svega toga konzer-vativci izvlače zaključak da će nagli i revolucionarni zahvati puno vjero-jatnije dovesti do pogoršanja nego do poboljšanja.
Upravo se zato oni protive i homoseksualnom braku. To što je brak
kroz ljudsku povijest u pravilu bio sklapan između osoba suprotnog spola
uzima se kao potvrda da nije pametno tu značajnu socijalnu instituciju
sada na brzinu mijenjati iz temelja i bez znanja o mogućim vrlo daleko-sežnim i potencijalno štetnim posljedicama.
Primorac je također u krivu kad tvrdi da već i sâmo postojanje histo-rijskih izuzetaka dokazuje da je argument iz tradicije pogrešan. Ukoliko
su ti izuzeci historijski vrlo rijetki (kao što doista i jesu one kulture u
kojima je bio institucionaliziran homoseksualni brak), konzervativni ar-gument još uvijek može imati veliku snagu. Osim toga, veliko je pitanje
ima li uopće autentičnih historijskih primjera da je u bilo kojem društvu
u prošlosti homoseksualni brak ikada imao isti socijalni status i priznanje
kao heteroseksualni brak. A upravo se takvo totalno izjednačavanje danas
pokušava provesti u mnogim zapadnim zemljama. Nije uopće jasno može
li se za takvu radikalnu reorganizaciju institucije braka pronaći povijesni
presedan .
Primorac dodatno iskrivljuje konzervativnu poziciju i olakšava nje-zino pobijanje time što konzervativcima imputira neplauzibilan stav da
je argument iz tradicije za njih konkluzivnidokaz da treba očuvati status
quo. Međutim, nema nikakve nužnosti da konzervativci zastupaju tako
rigidno stajalište, prema kojem samim time što je neka socijalna tradi-cija povijesno ukorijenjena, ona zato automatski treba biti sačuvana. Da-pače, oni respektiraju razloge protiv nekih tradicionalnih institucija (ako
takvi razlozi postoje) pa čak nekad i podržavaju ukidanje tih institucija,
ali oni usprkos tome kao konzervativci zadržavaju generalno uvjerenje da
takvim mjerama u načelu treba pristupati polako, s velikim oprezom i ne
bez adekvatne spoznaje o opasnostima od mogućih popratnih efekata tih
mjera. Drugim riječima, konzervativci mogu biti protiv promjena ne zato
što imaju konkluzivandokaz da je status quouvijek najbolje rješenje nego
jednostavno zato što argument iz tradicije vide kao prima facierazlog
protiv promjena. Oni mogu rezonirati da je uvođenje radikalnih promjena
previše rizično sve dok se eventualno ne pokaže na uvjerljiv način da će
sveukupan utjecaj tih promjena biti pozitivan.
Argument iz tradicije, primijenjen na pitanje homoseksualnog braka,
svodi se na tvrdnju da je heteroseksualni brak bio praktično univerzalna
norma kroz cijelu ljudsku povijest te da nije mudro prenagljeno ulaziti u
socijalno eksperimentiranje s takvom dugotrajnom institucijom čiju na-rav, ulogu i važnost za normalno funkcioniranje društva možda još uvijek
dovoljno ne razumijemo. Taj argument može, dakako, biti osporavan na
13 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
razne načine, ali sigurno ne tako da bude proglašen elementarnom logič-kom pogreškom koju teško da bi počinio i neki loš student na prvoj godini
filozofije.
4 .2 . Argument iz državnog interesa za rađanje djece
Može li se ograničenje braka na heteroseksualne parove opravdati time što
jedino te veze mogu rezultirati rađanjem djece? Budući da rađanje djece
omogućuje reprodukciju društva, nije li posve legitiman interes države da
specijalnim mjerama podrži instituciju koja doprinosi upravo tom cilju?
Primorcu je opet dovoljna samo jedna rečenica da odbaci to oprav-danje:
Ako bi država kod institucije braka gledala na rađanje djece i ništa drugo,
ona bi onda onemogućila brak svim parovima koji ne mogu ili ne žele imati
djecu; ne samo homoseksualnim parovima nego i heteroseksualnim parov-ima koji ne mogu imati djecu zbog sterilnosti ili nekog drugog nedostatka,
onima koji su prestari da bi imali djecu i onima koji iz bilo kojeg razloga
odluče nemati djecu. (Primorac, 1999, str. 130)
Na drugom mjestu on na sličan način tvrdi: “Ako bi [u vezi s brakom]
najvažnija briga države bila rađanje djece, onda bi zakon zabranio svaki
brak koji ne može dovesti do rađanja djece” (Primorac, 2004).
Primorčev argument se može na prvi pogled činiti vrlo uvjerljiv. Ali
samo na prvi pogled. U stvari, ako bar malo razmislimo, lako je vidjeti da
je njegovo rezoniranje non sequitur. Naime, čak i kada bi isključivi razlog
državne potpore heteroseksualnom braku bio u tome što ta vrstaveze u
pravilu dovodi do rađanja djece, odatle uopće ne slijedi da bi država zbog
toga nužno trebala odbiti priznati pravo na brak u svakom pojedinačnom
slučajuza koji se unaprijed zna da nećedovesti do rađanja djece. Tako
direktno povezivanje tih dviju stvari je rezultat miješanja različitih nivoa i
pogrešne pretpostavke da onaj razlog zbog kojega je neka praksa uvedena
na generalnoj razinimora ujedno biti prisutan kao opravdanje te prakse i
na razini svakog pojedinačnogslučaja.
Uzmimo sljedeću analogiju. Uprava neke škole zaključi da bi nje-zini učenici trebali bolje naučiti govoriti engleski pa u tom cilju organi-zira njihov jednomjesečni posjet nekoj školi u Engleskoj. Zamislite sada
da netko, koristeći Primorčevu logiku, ustvrdi: “Ako je pri organiziranju
posjeta uprava škole doista gledala na to da učenici usavrše engleski i
ništa drugo, onda bi iz tog posjeta trebalo isključiti one učenike koji već
odlično znaju engleski (na primjer, dvoje-troje djece stranih diplomata).”
Očigledno je da nema nikakve nužnosti da se postupi na taj način. Usprkos
tome što cilj posjeta jest usavršavanje engleskog i ništa drugo (recimo,
posjeta ne bi bilo kada ta posljedica ne bi bila očekivana), uprava škole
14 Prolegomena 6 (1) 2007
može odlučiti da ne želi stvarati bespotrebne komplikacije isključivanjem
nekoliko učenika te da će opći cilj (usavršavanje engleskog) biti postignut
na sasvim zadovoljavajući način čak i ako nekoliko sudionika ekskurzije
uopće neće usavršiti engleski.
Slično je i s brakom. Država može podržavati heteroseksualni brak is-ključivo zbog očekivanja da će on u pravilu rezultirati rađanjem djece, ali
usprkos tome ona može odlučiti da ne želi stvarati bespotrebne komplika-cije negiranjem prava na brak onom relativno malom broju takvih parova
koji iz različitih razloga ne mogu imati djecu. Državni cilj može sasvim
efikasno biti postignut i takvim ne previše preciznim reguliranjem koje
dopušta brak čak i u mnogim pojedinačnim slučajevima u kojima se zna
da taj opći cilj neće biti ostvaren. Takvo neprecizno reguliranje ima svoje
praktične prednosti jer ostvaruje osnovnu namjeru na jednostavan način, a
usto i minimizira nametljivo uplitanje države u privatnu sferu. Kao što je
netko pomalo vulgarno, ali duhovito rekao, država želi samo malo zaviriti
pod suknju ili u hlače da vidi imaju li bračni kandidati potrebne rekvizite
za rađanje djece, ali ona nema namjeru provoditi detaljni ginekološki ili
urološki (ili psihološki!) pregled da bi se uvjerila kako nema apsolutno
nikakvih prepreka za postizanje željenog rezultata.
Ono što najviše začuđuje u Primorčevom miješanju dviju razina
(opravdanja općeg pravila i opravdanja pojedinačnog slučaja) je to što je
ta distinkcija odavno jako dobro poznata u filozofskoj literaturi, a posebno
u njegovom području, etici. Na primjer, u jednom od klasičnih tekstova
John Rawls upozorava: “…treba razlikovati između opravdanja neke
prakse kao sustava pravila koje treba primjenjivati i opravdanja nekog
pojedinačnog postupka koji potpada pod ta pravila…” (Rawls, 1955, str.
5). Rawls napominje da je ta distinkcija dio filozofske tradicije i da su
njezinu važnost naglašavali brojni autori od Humea, Austina i Milla pa sve
do Mabbotta, Urmsona, Quintona, Toulmina i Nowell-Smitha.
Da rekapituliram: Primorac se, naravno, slaže da kad bi jedina svrha
braka kao institucije bila podržavanje rađanja djece, onda bi doista po-stojao legitiman razlog da homoseksualni parovi budu isključeni. Ali, u
sljedećem koraku, on hoće pokazati da rađanje djece ne može bitisvrha
braka. Zašto ne? Zato što se nekim heteroseksualnim parovima dopušta
brak usprkos tome što ni oni ne mogu imati djece. To je prigovor nekon-zistentnosti: sugerira se da, ako je R (rađanje djece) jedini razlog zašto
država podupire instituciju braka, onda bi R morao biti prisutan u svakom
pojedinačnom slučaju (ili grupi slučajeva) kao opravdanje zašto država
u tim situacijama dopušta brak. Upravo ovdje Primorac radi logičku po-grešku i, zanemarujući Rawlsovu opomenu, skače s jedne razine na drugu.
On gubi iz vida da čak i ako je R jedinirazlog zašto država podupire brak
15 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
kao instituciju, ona može imati neki drugi razlog(različit od R) zašto do-pušta brak u nekim specifičnimslučajevima gdje R ne postoji.
Taj drugi razlog za dopuštanje braka, koji je pragmatičke naravi i nije
vezan za cilj institucije braka, može biti prisutan u jednoj grupi (hetero-seksualnih parova koji ne mogu imati djece), a odsutan u drugoj grupi
(homoseksualnih parova). Ta bi asimetrija onda mogla opravdati različit
tretman tih dviju grupa, a još bi uvijek mogla biti istina da država podupire
brak kao instituciju samo zbog rađanja djece.
4 .3 . Argument iz brige za dobrobit djece
Ovaj argument protivnika homoseksualnog braka Primorac prezentira
kao tvrdnju da bi dopuštanje homoseksualnog braka bilo loše za djecu.
Ta početna formulacija je već prejaka jer ona teret dokazivanja prebrzo i
bez adekvatnog razloga prebacuje na protivnike homoseksualnog braka.
Mnogi od njih odbijaju tu ulogu jer smatraju da onus probandiovdje leži
na revolucionarnim zastupnicima redefiniranja braka te da su oni ti koji
zapravo imaju obavezu uvjeriti javnost da ta radikalna reforma obiteljskog
prava neće imati štetne posljedice po djecu. (Kao što se, na primjer, i za
odobravanje novih lijekova zahtijeva da postoji razumna sigurnost da neće
biti štetnih posljedica, a svakako nije dovoljno samo to da se ne može do-kazati njihova štetnost.)
Primorac razmatra samo jednu potencijalno negativnu posljedicu ho-moseksualnog braka: ako je za optimalan razvoj i socijalizaciju važno da
djeca imaju roditelje suprotnog spola, onda će djeci u homoseksualnim
brakovima nedostajati taj ključan psihološki utjecaj. U sljedećem koraku
Primorac izvodi do kraja ono što on smatra da logički slijedi iz tog argu-menta:
To bi značilo da treba zabraniti formiranje obitelji s jednim roditeljem kad
god je to moguće. Zakon ne bi dopuštao ni umjetnu oplodnju ni usvajanje
onim osobama koje nemaju partnera. Štoviše, zakon ne bi dopuštao razvod
osobama s maloljetnom djecom. Bi li itko ozbiljno zagovarao ovakve mjere?
(Primorac, 1999, str. 131; usp. Primorac, 2004)
Teško je ovdje razumjeti zašto Primorac vjeruje da sve te konze-kvencije slijede iz spomenutog argumenta. Ako država daje specijalne
privilegije parovima u heteroseksualnom braku zato što vjeruje da takva
vrsta obitelji stvara optimalne uvjete za dječji razvoj, zašto bi iz toga pro-izlazilo da bi država trebala zabranitisve druge aranžmane koje smatra
suboptimalnima? Ne vidim nikakav minimalno uvjerljiv razlog koji bi
opravdavao taj zaključak. Čak i ako je heteroseksualni brak postavljen
kao uzor i najbolje rješenje za podizanje djece, u onim situacijama gdje je
taj ideal nedostižan suboptimalni aranžmani mogu još uvijek biti sasvim
16 Prolegomena 6 (1) 2007
prihvatljiva opcija i bilo bi potpuno iracionalno zabraniti ih. Dakle, zašto
država ne bi mogla posebnim mjerama podržavati onu vrstu obiteljskog
aranžmana koju smatra optimalnom za djecu, a ujedno dopuštati (ali ne i
posebno ohrabrivati) neka rješenja koja su lošija, ali, u nedostatku boljega,
ipak zadovoljavajuća?
Ne slijedi li pak odavde da bi onda trebalo dopustiti i homoseksualni
brak, kao suboptimalan, ali, u nedostatku boljega, zadovoljavajući aran-žman? U stvari, ne. Da bi bio prihvatljiv, suboptimalni aranžman mora
prije svega biti bar minimalno zadovoljavajući, tj. mora postojati određeni
stupanj sigurnosti da se radi o vrsti obitelji koja neće imati neke značajno
negativne posljedice za djecu. Empirijski je otvoreno pitanje zadovolja-vaju li homoseksualne zajednice taj uvjet, ali čak i ako ga zadovoljavaju, iz
toga još uvijek ne slijedi da bi ih zbog toga automatski trebalo podvesti pod
instituciju braka i tretirati na isti način kao heteroseksualne zajednice.
Mnogi ljudi vjeruju da je, općenito gledano, za djecu najbolje da ih
podižu i za njih se brinu njihovi biološkiroditelji (premda to, na žalost,
nije uvijek ostvarivo). Ukoliko se prihvati da je to ideal, tvrdnja da hete-roseksualne i homoseksualne veze ne bi trebale imati isti status dobiva na
plauzibilnosti. Naime, zašto bi država trebala apsolutno jednakopodrža-vati dvije vrste veza koje su tako različite s obzirom na to koliko se pri-bližavaju tom idealu? S jedne strane, u heteroseksualnim vezama djecu u
pravilupodižu upravo njihovi biološki roditelji, tako da je ovdje stvarnost,
statistički govoreći, doista u velikom skladu sa spomenutim idealom. U
homoseksualnim vezama, s druge strane, biološka je nužnostda će dijete
(bez obzira je li u tu obitelj dospjelo usvajanjem, umjetnom oplodnjom ili
čak kloniranjem) imati prekinutuobiteljsku relaciju bar s jednim od svojih
bioloških roditelja. U ovoj vrstiveze su naprosto prirodni zakoni prepreka
da spomenuti ideal bude postignut. Dakle, ako je optimum statistički oče-kivani rezultat u prvom slučaju, a biološki nemoguć ishod u drugom slu-čaju, ne pruža li ta razlika moguće opravdanje državi da te dvije vrste
veze tretira drukčije? (Naglašavam ponovno da ne želim ovdje braniti taj
argument, nego samo ukazati na njegovu legitimnost.)
Vratimo se sada Primorcu i recimo još i to da je nemoguće ozbiljno
uzeti njegovu ideju da iz toga što bi eventualno bilo najbolje za djecu da
imaju dvoje roditelja suprotnog spola logički slijedi da bi onda trebalo
zabraniti razvod roditeljima s maloljetnom djecom. Pretpostavljam da je
nepotrebno objašnjavati u čemu se sastoji njegova pogreška, ali evo ipak
za svaki slučaj: ono što je dobro za djecu u pravilu i pod normalnim okol-nostima ne mora biti dobro i u onim situacijama gdje nastavljanje zajed-ničkog života dvoje roditelja postane pakao za sve članove obitelji.
Teško da će itko poricati da je brak na neki način povezan s djecom.
U najmanju ruku postoji jaka statistička veza jer većina parova koji su
17 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
određeno vrijeme u braku imaju djecu, a također većina djece se rađa i
odrasta u okviru braka. Onda se čini potpuno legitimnim postaviti pitanje
o tome kako će se eventualno uvođenje homoseksualnog braka reflektirati
na djecu u tim obiteljima (jer se obično podrazumijeva da će homoseksu-alni brak uključivati i pravo na usvajanje djece).
Često se prigovara pristašama homoseksualnog braka da oni u svojoj
agitaciji za prava homoseksualaca vode više računa o željama i interesima
odraslih istospolnih partnera nego o dobrobiti djece koja bi tom odlukom
mogla itekako značajno biti tangirana. Taj prigovor ima najviše snage kada
je upućen onima koji čitavo pitanje homoseksualnog braka vide prven-stveno kao stvar prava homoseksualaca. Premda to jest važna dimenzija
cijele rasprave, ipak se čini da će razumni ljudi nastojati razmotriti i druge
aspekte, a napose moguće implikacije homoseksualnog braka na djecu.
Budući da su empirijske spoznaje o tome još uvijek prilično nepouzdane,
valjda se ipak možemo složiti da onaj tko upozorava da je bez adekvatnog
znanja o posljedicama prenagljeno uletati u tako radikalne zakonske pro-mjene ne mora nužno biti iracionalni homofob ili religiozni fanatik.
O tome koliko su neki filozofi spremni ići daleko u svojoj podršci
pravima homoseksualaca i lezbijki, a da pritom ne pokažu previše brige
za puno važnije interese djece, najbolje pokazuje primjer Philipa Kitchera,
poznatog filozofa znanosti.
U članku o etičkim aspektima genetskog inženjeringa Kitcher (1997)
uspoređuje dvije zamišljene situacije u kojima se pokušava opravdati klo-niranje. U prvom slučaju, na smrt bolesno dijete može preživjeti jedino
ako mu u roku od nekoliko godina bude presađen bubreg. No budući da
nema kompatibilnog donora, roditelji žele klonirati bolesno dijete i spasiti
mu život tako da mu kasnije bude transplantiran bubreg njegova klona.
Ideja je, naravno, da će nakon operacije svako od ta dva djeteta sa samo
jednim bubregom nastaviti živjeti sretno i zadovoljno.
U drugom slučaju radi se o dvije lezbijke “koje se vole” i koje žele
imati dijete koje je biološki povezano sa svakom od njih. One stoga traže
da stanična jezgra jedne od tih žena bude umetnuta u jajnu stanicu one
druge (nakon što je iz te jajne stanice prethodno uklonjena njezina sta-nična jezgra) te da embrij bude implantiran u maternicu one žene koja je
donirala jajnu stanicu.
U kojoj od tih dviju situacija vam izgleda da je zahtjev za kloniranjem
moralno opravdaniji? Ako ste izabrali slučaj umirućeg djeteta, Kitcher će
se namrštiti i objasniti vam da je slučaj s lezbijkama zapravo moralno
“čišći” i da postoji jače moralno opravdanje za kloniranje u toj situaciji.
Dakle, prema mišljenju jednog od danas vodećih filozofa u Americi, uga-đanje željama dviju lezbijki “koje se vole” ima veću moralnu urgentnost
nego spašavanje jednog dječjeg života.
18 Prolegomena 6 (1) 2007
Očigledno je da ovdje ne mogu ulaziti u detaljniju analizu i kritiku
Kitcherova rezoniranja koje završava tim paradoksalnim zaključkom pa
zato evo samo nekoliko riječi. Kitcherove su moralne rezerve u prvom
slučaju zasnovane na tvrdnji da bi roditelji drugo dijete tu koristili kao
puko sredstvo za spašavanje prvog djeteta i da se to protivi osnovnom
načelu kantovske etike. Zanimljivo je da je taj prigovor već ranije bio
naširoko diskutiran u vezi s jednim stvarnim slučajem gdje su roditelji
djevojčice koja se zvala Anissa odlučili imati još jedno dijete, i to jedino
zato što su se nadali da bi koštana srž tog novorođenog djeteta mogla biti
upotrijebljena da se pomogne Anissi, koja je umirala od leukemije. (Ona
je doista konačno i spašena upravo na taj način.) Međutim, neki su filozofi
tada oštro osudili odluku Anissinih roditelja, koristeći praktično istu kan-tovsku argumentaciju kao Kitcher (koju i on sâm primjenjuje na Anissin
slučaj). Konkluzivno pobijanje te argumentacije možete naći u odličnom
članku Jamesa Rachelsa (Rachels, 1991) koji pokazuje koliko je filozof-ska kritika potpuno legitimnog roditeljskog postupka ovdje izgubila svaku
vezu sa stvarnošću i sa zdravim razumom. Rachels je bio toliko revoltiran
deplasiranošću tih filozofskih prodika da je na kraju konstatirao: “Anissa
and her family will forever after think that ethicists are jerks .”
4 .4 . Argument iz prijetnje heteroseksualnom braku
Mnogi se ljudi boje da bi uvođenje homoseksualnog braka moglo pot-kopati heteroseksualni brak u onom obliku u kojem on danas postoji, a
i dovesti do nesagledivih štetnih posljedica za tu čitavu socijalnu insti-tuciju. Primorčev komentar: “To je vrlo općenita i doista neobična tvrdnja:
nikadanam se ne kaže na koji način bi se to dogodilo” (Primorac, 2004
– kurziv dodan).
Nikada? To je prilično jaka i nevjerojatno nepromišljena tvrdnja. Ona
se ruši i nakon samo površnog pogleda u literaturu o homoseksualnom
braku. Od mnogih potencijalnih konzekvencija na koje su skeptici odavno
i konzistentno upozoravali navest ću samo dva načina “kako bi se to dogo-dilo”: prvo, eliminiranje svih spolnih razlika u kodeksu obiteljskog prava,
i drugo, otvaranje prostora za druge vrste braka.
4 .4 .1 . ELIMINIRANJE SPOLNIH RAZLIKA
Još prije desetak godina, kada je čitava diskusija o homoseksualnom br-aku bila u početnoj fazi, konzervativac David Frum je upravo o toj temi
ukrstio koplja s poznatim braniteljem te ideje, Andrewom Sullivanom. Već
u to vrijeme, obraćajući se svom sugovorniku, Frum je ponudio prilično
detaljan scenarij kako bi predložena reforma mogla potkopati instituciju
braka:
19 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
Homoseksualni brak nije puki dodatak postojećem zakonu o braku. On
povlači rekonstruiranje čitave strukture obiteljskog prava, a sve u smjeru da
spolne razlike budu neutralizirane. Preostale veze između zakona o braku i
ljudske prirode morat će biti prekinute. Ti ne možeš reći, a uostalom i ne vje-rujem da ćeš reći, “Ma ostavimo stara pravila na snazi za onih 97% brakova
koji će biti heteroseksualni, a izmislimo neka nova pravila za onih 3% bra-kova koji će biti između osoba istog spola.” Zakon ne funkcionira na taj način.
Netko će morati proći kroz korpus obiteljskog prava i društvenih običaja s
finim češljem te ukloniti sva spominjanja “majki” i “očeva” i eliminirati sve
postojeće distinkcije između “muževa” i “žena”. (Frum, 1997)
U nastavku polemike Frum je otišao i korak dalje, iznoseći sljedeće
predviđanje: “Andrew, tri godine nakon što dopustimo homoseksualni
brak, bit će protuzakonito da škole šalju učenicima formulare s jednim
praznim mjestom za ime majke i drugim praznim mjestom za ime oca.”
U ono vrijeme su mnogi ovakvo predviđanje vjerojatno otpisali kao
paranoičnu fantazmagoriju desničarskog uma i kao raspirivanje potpuno
iracionalnih strahova. Ali danas stvari izgledaju drukčije. Nije još prošlo
ni tri godine otkako je Vrhovni Sud Massachusettsa ozakonio homosek-sualni brak u toj američkoj saveznoj državi, a već je tamo organizirana
snažna kampanja za promjenu u formularima rodnih listova. Prijedlog je
da se radi izjednačavanja statusa heteroseksualnih i homoseksualnih pa-rova riječi “otac” i “majka” zamijene izrazima “roditelj A” i “roditelj B”.
Nemojte misliti da se tu radi o zahtjevima neke marginalne grupe. O
ozbiljnosti čitave situacije najbolje svjedoči činjenica da je Mitt Romney,
tadašnji guverner Massachusettsa, smatrao potrebnim obratiti se nacional-nim medijima i zatražiti podršku američke javnosti u svojoj borbi protiv
novopredložene uniseks terminologije. On je također o svemu tome u dra-matičnom tonu obavijestio sve članove Senata Sjedinjenih Država. (Usput
rečeno, Romney je jedan od najutjecajnijih američkih političara i ozbiljan
je kandidat za sljedećeg američkog predsjednika.)
Dobro, već čujem neke čitatelje kako prosvjeduju, prijedlog jest dra-stičan, ali upravo zbog toga on nema nikakve šanse da igdje bude prihva-ćen. Smiješno je uopće i pomisliti da bi se u nekoj suvremenoj zapadnoj
zemlji moglo dogoditi da zbog homoseksualnog braka riječi “otac” i
“majka” budu izbačene iz pravnih dokumenata koje državni uredi izdaju
pri rođenju djeteta.
Avaj, nema više mjesta takvom optimizmu jer je orwellovska jezična
reforma već provedena u djelo u Španjolskoj. Prošle godine odlukom so-cijalističke vlade premijera Zapatera (koja je došla na vlast nakon terori-stičkih napada u Madridu), riječi “otac” i “majka” su u rodnim listovima
zamijenjene izrazima “roditelj A” i “roditelj B”, a ministarstvo pravosuđa
je objasnilo da je, upravo kao što je Frum predviđao, cilj te odluke bio “ter-
20 Prolegomena 6 (1) 2007
minološko prilagođavanje novom fenomenu homoseksualnih brakova“.
Ali Frum je pogriješio u vremenskoj procjeni. On je anticipirao da će od
legaliziranja homoseksualnog braka do uvođenja bespolnog novogovora
proći tri godine. Španjolskoj je za to “terminološko prilagođavanje” tre-balo manje od godinu dana .
No zašto ograničiti terminološko prilagođavanje samo na sferu dr-žavnih uredbi i službenih formulara? Ako su riječi kao “otac” i “majka”
postale nepoćudne zato što već samom svojom heteroseksualnom konota-cijom vrijeđaju tanane osjećaje homoseksualaca, ne bi li onda bilo konze-kventno ići korak dalje pa proskribirati te “diskriminatorske” izraze i šire,
te zahtijevati da se u cilju ravnopravnosti onda i u javnoj upotrebi u ško-lama, novinama i ostalim medijima isključivo koristi “inkluzivni”, spolno
neutralni rječnik? U tom lingvističkom teroru manjine nad većinom, čak
i najbezazlenije spominjanje realne i biološki neporecive razlike između
heteroseksualnih i homoseksualnih veza postaje moralno inkriminirajuće
i treba biti eliminirano .
2
Zagovornici homoseksualnog braka pokazuju svoj ekstremizam i ne-toleranciju upravo u tome što je za njih neprihvatljivo bilo kakvo drugo
rješenje osim potpunog izjednačavanjastatusa homoseksualne i hete-roseksualne zajednice. Da se tu zapravo ne radi samo o borbi za prava
homoseksualaca najbolje svjedoči činjenica da oni nisu zadovoljni čak
niti s prijedlogom da se homoseksualnim parovima daju svaprava koja
pripadaju heteroseksualnim parovima u braku, ali s time da se samo riječ
“brak” ograniči na heteroseksualne veze. Iako bi prema tom prijedlogu (o
tzv. civil unions) homoseksualni parovi dobili apsolutno jednakaprava
kao drugi, oni ipak tu preostalu, nominalističku razliku još uvijek doživ-ljavaju kao uvredu, diskriminaciju i nepravdu koja vapi do neba.
U tom duhu i Primorac tvrdi da ukoliko društvo uskrati homoseksu-alnim vezama ono priznanje i podršku koje pruža vezama između hetero-seksualnih partnera, oni će to s pravom tumačiti kao “objavu nejednakosti,
isključivanja i prezira” (Primorac, 1999, str. 129). Zašto “prezira”? Čime
se ovdje opravdava logički skok od toga da društvo nekoj vezi ne daje isto
priznanje i podršku kao nekim drugim vezama na zaključak da društvo tu
vezu prezire? Taj skok može imati retoričko, ali ne i logičko opravdanje.
2
Zapravo, izrazi “roditelj A” i “roditelj B” još uvijek nisu dovoljno neutralni jer su
gramatički muškog roda pa zbog tog “seksističkog” prizvuka vjerojatno neće biti po volji
mnogim feministi(ca)ma. Hoće li se dakle terminološko prilagođavanje nastaviti i dalje?
Nazire li se tu uopće neko prihvatljivo rješenje koje neće vrijeđati nečiju jezičnu osjetlji-vost i koje neće biti doživljavano kao diskriminacija po spolu ili po spolnoj orijentaciji? Je
li možda rješenje u tome da će “mama” i “tata” u egalitarističkoj utopiji postati “roditeljsko
biće A” i “roditeljsko biće B”?
21 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
Uostalom, možda društvo može imati neki razlog zašto rezerviranjem
riječi “brak” za heteroseksualne veze doista želi demonstrirati da ima po-seban interes podržati takve veze, čak iako odluči identičnaprava dati i
partnerima u homoseksualnim vezama. Zašto bi to bio znak prezira prema
bilo kome? Zamislite da država koja ima problema s natalitetom odluči,
pored nekih drugih mjera, uvesti poseban počasni naziv za obitelji koje
imaju više od troje djece. Da li bi se obitelji s manje djece imale pravo u
toj situaciji žaliti da ih država prezire?
4 .4 .2 . OTVARANJE PROSTORA ZA DRUGE VRSTE BRAKA
Osnovni argument u prilog homoseksualnom braku svodi se na tvrdnju
da je diskriminatorski uskratiti nekom paru pravo na vjenčanje samo na
osnovi spolne orijentacije partnera. Ako se dvije osobe vole i hoće se u
svečanoj državnoj ceremoniji zavjetovati da žele živjeti zajedno, zašto bi
im to bilo zabranjeno jedino zato što su te dvije osobe istoga spola? Taj
“argument iz ljubavi” je uvjerio mnoge ljude. Ako se homoseksualci žele
vjenčati, zašto im to ne dopustiti? Što se to nas (heteroseksualaca) uopće
tiče? Kakve štete može biti od toga?
Zvuči prihvatljivo. Ali ispitajmo malo pažljivije konzekvencije tog
argumenta iz ljubavi. Činjenica da se ljudi vole te da hoće javno deklari-rati svoju međusobnu privrženost i namjeru da žive zajedno postaje ov-dje ključni kriterij za priznavanje prava na brak. No što ako se troje ljudi
vole? Ili četvoro? Znači li to da onda treba dopustiti i poligamni brak?
Na primjer, ako neki muškarac živi s tri žene i u jednom trenutku njih
četvoro zažele ozakoniti svoju zajednicu u kojoj, pretpostavimo, vlada ve-lika međusobna ljubav, nije li diskriminatorski negirati im to pravo samo
zbog toga što ih ima četvoro, a ne kao što je uobičajeno, dvoje? Nije li ta
diskriminacija na osnovi broja partnera koji se vole jednako proizvoljna i
moralno neopravdana kao i diskriminacija na osnovi spolne orijentacije?
Stanite malo, reći će netko, kako smo od rasprave o homoseksualnom
braku došli do poligamije? Vrlo jednostavno: ako ljubav postane presudni
kriterij za pravo na brak, što i jest osnovni argument u prilog homoseksu-alnom braku (vidi, recimo, do sada najbolju obranu te pozicije u Rauch,
2004), teško je poreći da taj argument odlično funkcionira i u svrhu lega-lizacije poligamije.
Uzmimo sljedeću provizornu definiciju braka koja, nadam se, bar pri-bližno odražava uobičajeno shvaćanje te institucije u suvremenim zapad-nim društvima: brak je ozakonjena intimna zajednica dvoje ljudi suprotnog
spola, koji nisu u previše bliskoj rodbinskoj vezi i koji su se odlučili javno
zavjetovati na zajednički život.
Raščlanimo tu definiciju na četiri važna elementa:
22 Prolegomena 6 (1) 2007
(a) dvoje ljudi,
(b) suprotnog spola,
(c) nisu u previše bliskoj rodbinskoj vezi,
(d) odlučili se javno zavjetovati na zajednički život.
Ljubav je bitno povezana s elementom (d) jer je upravo ljubav iz-među partnera u pravilu ono zbog čega se oni odlučuju javno zavjetovati
na zajednički život. Ljubav ima samo akcidentalnu vezu s ostala tri ele-menta. Ljudi istog spola se mogu voljeti, protivno elementu (b), ali ljubav
(u seksualnom smislu) je moguća i između više osoba od dvije, protivno
elementu (a), a također i između vrlo bliskih rođaka (kao brata i sestre, ili
majke i sina), protivno elementu (c).
Pristaše homoseksualnog braka žele eliminirati element (b) iz defi-nicije braka, argumentirajući da je za ljubav i želju za zajedničkim živo-tom irelevantno radi li se o partnerima istog ili različitog spola. Ali nije
li za ljubav isto tako irelevantno radi li se o dvoje ili više ljudi? Drugim
riječima, ako eliminiramo element (b) kao akcidentalan i irelevantan za
osnovnu svrhu braka (institucionaliziranje ljubavne zajednice partnera),
ne nalaže li konzistentnost da onda podržimo i zahtjev da se eliminira i
element (a) s istim opravdanjem, to jest, kao jednako akcidentalan i irele-vantan? To je taj vrlo kratki i logički forsirani korak od određene obrane
homoseksualnog braka do obrane poligamije .
3
Sljedeći korak je evidentan: zašto ne eliminirati i element (c)? Re-cimo, ako majka i (punoljetni) sin razviju međusobnu seksualnu privlač-nost i zavole se te odluče ozakoniti tu svoju duboku emocionalnu vezu (a
pritom osiguraju da neće imati djece i time izbjegnu očigledan problem
za incestuozne relacije), ne bi li bilo diskriminatorski zabraniti takvoj lju-bavi da bude okrunjena brakom? Da se razumijemo, ne smatram da je ovo
konkluzivno pobijanje zahtjeva za homoseksualnim brakom. Ali nije li
činjenica da se jedan od najjačih argumenata u prilog homoseksualnom
braku može tako dobro preslikati u drugi kontekst i koristiti u obranu in-cestuoznog braka odličan razlog da zastanemo i dobro razmislimo o tome
u što se sve upuštamo prije nego što odlučimo otvoriti vrata karnevalu
novih brakova?
Zanimljivo je da se čak ni sami pristaše homoseksualnog braka ne
mogu složiti oko toga kako odgovoriti na kritiku da njihova pozicija
otvara prostor za legaliziranje poligamije. Jedni oštro protestiraju da je
3
Odatle naravno ne slijedi da bi time odmah bila i generalno dokazana opravdanost
poligamije, jer sasvim je moguće da postoje neki drugi i jači razlozi protivte vrste braka.
Ali podsjećam da se u ovom odjeljku raspravlja samo o jednom argumentu (iz ljubavi),
a posebno o tome da li prihvaćanje tog konkretnog argumenta u prilog homoseksualnom
braku vodi u obranu poligamije. Odgovor je: da.
23 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
povezivanje tih dviju stvari potpuno neopravdano, dok drugi vrlo veselo
prihvaćaju tu implikaciju i tvrde da je uvođenje homoseksualnog braka
samo prvi korak u procesu u kojem će institucija braka biti transformirana
do neprepoznatljivosti. Ova druga struja (kojoj, usput rečeno, pripada i
Cheshire Calhoun, autorica eseja o istospolnom braku u gore spomenutoj
filozofskoj enciklopediji) slaže se u potpunosti s konzervativnim kritiča-rima da se “argument iz ljubavi” proteže i na slučaj poligamije. Jedina je
razlika u tome što se konzervativci te posljedice užasavaju, a Calhoun i
njezini istomišljenici jedva čekaju da se ona dogodi.
U srpnju prošle godine New York Timesje objavio proglas pod naslo-vom “Daljnji koraci nakon istospolnog braka: nova strategijska vizija za
sve naše obitelji i veze”, koji je potpisalo više od tri stotine LGBT-aktivi-sta,
4
umjetnika, novinara, odvjetnika i profesora s najuglednijih američkih
sveučilišta. U tom se proglasu izričito kaže da je zalaganje za homoseksu-alni brak samo dio šireg nastojanja da se uvedu i legitimiraju i druge, još
raznolikije vrste obitelji. Tvrdi se da se razni modusi organiziranja obitelji
nikako ne daju uklopiti u samo jedan postojeći kalup i da načini kako se
obitelji mogu formirati ne poznaju nikakve granice. Stoga se zahtijeva da
se dopusti cvjetanje tisuću cvjetova te da država prizna alternativne oblike
obitelji, od onih s više od dva seksualna partnera pa sve do stvarno inova-tivnog obiteljskog aranžmana u kojem “homoseksualni par odluči stvoriti
i podizati dijete zajedno s nekom drugom homoseksualnom osobom ili
parom, u dva odvojena domaćinstva”.
Ako dakle, kao što vidimo, brojni istaknuti pristaše homoseksualnog
braka čak i sami javno proklamiraju da njihova pozicija konzekventno
vodi u tako ekstremne zahtjeve, treba li onda čuditi da se mnogi ljudi
protive tom čitavom pokretu i da vide homoseksualni brak kao ozbiljnu
prijetnju instituciji obitelji u sadašnjem obliku?
Pojam braka, kako smo ga definirali, podrazumijeva da ta institucija
uključuje dvije osobe. Do sada sam razmatrao mogućnost da odudaranje
od tog standarda bude broj veći od dva (poligamija). Ali, logički gledano,
taj broj može biti i manji od dva, to jest, jedan. Uzmite slučaj čovjeka koji
nema prijatelja, ali je duboko privržen nekoj domaćoj životinji ili kućnom
ljubimcu i koji želi u javnoj ceremoniji manifestirati tu specijalnu vezu sa
svojim vjernim životnim suputnikom. Zašto mu to ne bi bilo omogućeno?
Na kraju krajeva, njegova emocionalna relacija može biti puno intenziv-nija i trajnija nego odnos koji karakterizira mnoge vjenčane parove. Uko-liko je ljubav jedino mjerilo, doista nije jasno zašto bi on bio isključen .
5
4
“ LGBT” je engleska kratica za “lesbian, gay, bisexual and transgender”.
5
Recimo, nema nikakvih nikakvih razloga da on bude isključen ako prihvatimo po-jmovni sadržaj braka onako kako ga je odredio jedan od glavnih zastupnika homoseksu-alnog braka među filozofima, Richard Mohr: “Brak je razvijanje i održavanje intimnosti
kroz medij svakidašnjeg života, dan za danom” (Mohr, 2005, str. 61) .
24 Prolegomena 6 (1) 2007
Prigovori li netko da ono što tu nedostaje jest seksualni odnos, ni to za-pravo nije problem. Neki ljudi imaju seksualni kontakt sa životinjama. A
pogotovo nakon što je Peter Singer, profesor etike na sveučilištu Princeton
i “nautjecajniji živući filozof” (kako ga je nazvao magazin New Yorker),
nedavno objasnio da je zoofilija kao seksualna orijentacija potpuno u redu
i da se ne trebate uopće ustručavati ako vas seks sa životinjama privlači,
ništa više ne stoji na putu razvijanju dubljih i smislenijih veza s kućnim
ljubimcima, koje bi, zašto ne, mogle završiti i brakom.
Ovaj reductio ad absurdumargument ima stanovitu težinu bar u ne-kim kontekstima rasprave o homoseksualnom braku.
Zaključak
Mnogi se ljudi suprotstavljaju uvođenju homoseksualnog braka i za to
imaju različite razloge. Primorac je htio po kratkom postupku pobiti te
razloge i pokazati da je protivljenje homoseksualnom braku iracionalno.
Vidjeli smo da je taj pothvat potpuno krahirao. Zbog želje da se što
prije stigne do cilja došlo je do prevelike brzine pa je vlak odmah na
početku iskočio iz tračnica i Primorčevi su argumenti popucali po svim
linijama .
Zašto se to dogodilo? Primorac sigurno nije loš filozof. Kada piše o
drugim temama, on je obično dobro informiran, fer prema oponentima i
pažljiv u zaključivanju. Zašto je onda ovdje sve ispalo tako drukčije?
Ne želim se upuštati u spekulacije o mogućim odgovorima. Srećom,
puno je lakše, a i zanimljivije, razmotriti slično pitanje koje se ne tiče jed-nog čovjeka nego opće tendencije među filozofima. Zašto su oni obično
skloni braniti homoseksualni brak bez ikakve rezerve, a pritom često ko-ristiti i kardinalno loše argumente koji ne bi bili tolerirani u većini drugih
filozofskih rasprava? Čini mi se da je najbolje objašnjenje tog trenda u
ranije spomenutom ideološkom pritisku koji se u ovom pitanju osjeća u
mnogim sredinama, a posebno u akademskim krugovima. Premda u svim
zapadnim društvima danas vlada veliko neslaganje o tome je li uvođenje
homoseksualnog braka dobra ideja, sveučilišne elite nemaju ovdje previše
tolerancije za različita mišljenja. Ljevičarska ideologija koja dominira vi-sokoškolskim odsjecima humanističkih i društvenih disciplina i koja i tu
ima vrlo jasan stav nalaže prihvaćanje homoseksualnog braka kao moralni
imperativ i kao jedinorazumno rješenje. Suprotstavljanje se automatski
objašnjava kao rezultat religiozne zatucanosti ili iracionalne predrasude
prema homoseksualcima.
Trebamo li onda biti iznenađeni da u takvoj duhovnoj konstelaciji
ni filozofi ne pristupaju toj temi potpuno otvorenog duha? Ima li ičeg
25 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
neobičnog u tome da pod presijom političke korektnosti mnogi od njih
također, svjesno ili nesvjesno, radije zastupaju ono stajalište za koje će ih
većina kolega tapšati po ramenu nego da se opredijele za suprotnu stranu i
time se izvrgnu opasnosti da im ti isti kolege okrenu leđa?
Konkretan primjer može najbolje ilustrirati kako taj pritisak funkcio-nira u stvarnosti. Margaret Somerville je vrlo ugledna kanadska pravnica
i etičarka te izuzetno cijenjena znanstvenica kojoj je već pet sveučilišta
dodijelilo počasni doktorat. Kada se sasvim nedavno tom nizu pridružilo
i sveučilište Ryerson u Torontu, obznanivši da je odlučilo profesorici So-merville podariti počasni doktorat, stvari su se počele komplicirati. Izbili
su masovni prosvjedi jer je izašlo na vidjelo da je Somerville, kakvog li
užasa, napisala nekoliko tekstova u kojima se usprotivila uvođenju homo-seksualnog braka. Iako ti članci ne sadrže ni trunku homofobije nego nude
jedno od najtrezvenijih i najbolje argumentiranih osporavanja homoseksu-alnog braka, sama činjenica da je ona branila tu poziciju bila je dovoljna
da izazove bijes nastavnika i studenata. Nakon njihovih glasnih protesta
i peticija Sveučilište je bilo prisiljeno ponovno razmotriti čitavu situaciju
te je konačno odlučilo da se počasni doktorat ipak dodijeli, ali dodajući
i sljedeću znakovitu rečenicu: “Povjerenstvo koje je donijelo tu odluku
nije bilo svjesno nekih stajališta koje je Somerville branila u tisku i u
Parlamentu, a da su članovi povjerenstva toga bili svjesni, oni bi ozbiljno
razmislili prije nego što bi odobrili to priznanje.”
U prijevodu: “Priznajemo da smo pogriješili, ali sada je prekasno da
povučemo donesenu odluku.” Premda ovaj slučaj vjerojatno zaslužuje da
uđe u Guinnessovu knjigu rekorda kao najbezvoljnija dodjela počasnog
doktorata u povijesti, Somerville je ipak odlučila prisustvovati oficijelnoj
ceremoniji. Neki su nastavnici iz protesta odbili uopće sudjelovati u tom
događaju (koji je uključivao i promociju njihovih vlastitih studenata), a
neki od prisutnih profesora su u trenutku kad je ona primala počast razvili
transparent u znak podrške homoseksualcima ili su pak demonstrativno
okrenuli leđa.
Naravno, ako je ovako tretirana osoba sa statusom i znanstvenim
ugledom jedne Margaret Somerville, poruka ne može biti jasnija onima
koji se još nisu izborili za sigurno mjesto u džungli sveučilišne hijerarhije.
Koliko će oni, kad vide što se događa, biti spremni javno izraziti svoje
mišljenje o homoseksualnom braku ako ono odudara od stava militantne
većine? Neće li mnogi od njih nastojati sami sebe što brže uvjeriti da je
protivljenje homoseksualnom braku samo rezultat predrasude i iracional-nosti, pa makar to njihovo “svrstavanje na pravu stranu” bilo postignuto
uz pomoć logičkih pogrešaka i iskrivljavanja protivničkog stajališta? I
neće li oni koji ipak zadrže “nepoćudno” mišljenje zaključiti da je bolje
26 Prolegomena 6 (1) 2007
šutjeti
6
i ne izlagati se riziku da od svojih razjarenih kolega budu žigosani
kao homofobi, politički trogloditi i kršitelji bazičnih ljudskih prava? Kao
što je sama Somerville upozorila: “Mnogi mlađi nastavnici se užasno boje
reći što misle jer ne žele ugroziti svoje karijere. Trebali bismo se svi ipak
podsjetiti da još uvijek živimo u demokraciji.”
Posebno je razočaravajuće da su se i mnogi filozofi angažirali na tome
da ovu nezavršenu debatu, u kojoj oba suprotstavljena stajališta imaju jake
argumente i gdje se konačan pobjednik još jasno ne naslućuje, prikažu
kao borbu između razuma i predrasude, između svjetlosti i mraka. Upravo
bi se od filozofa očekivalo da izbjegavaju takve crno-bijele prikaze i da
ulože dodatan napor da bolje razumiju baš onu stranu s kojom se možda
osobno ne slažu. Nije li njihova dužnost da pažljivom logičkom rekon-strukcijom i pojmovnom analizom razmotre svaku od rivalskih pozicija u
njezinoj najjačoj i najboljoj formulacijite da na taj način olakšaju racio-nalno opredjeljivanje? Umjesto toga, svjedoci smo kako se i oni sa žarom
pridružuju pokretu potpuno nekritičke podrške homoseksualnom braku i
da hrle s odbacivanjem suprotnog stajališta prije nego što su ga u stanju
bar vjerno prezentirati, a da se i ne govori o nekom dubljem razumijevanju
ili objektivnom prosuđivanju.
Na žalost, ova tendencija da se filozofija pretvori u politički aktivi-zam nije ograničena samo na diskusiju o homoseksualnom braku. Ona se
danas manifestira i u “filozofskim” debatama o mnogim drugim socijalno
osjetljivim temama. Time filozofi ne samo da propuštaju priliku da unesu
više jasnoće i racionalnosti u sporove koje su već dovoljno zatrovani
ideološkim animozitetima, nego štete i ugledu svoje struke. Naime, ako
oni radi zalaganja za neke svoje ideale pravde i jednakosti nastave tako
kompromitirati svoju distinktno filozofsku zadaću nepristrane analize ar-gumentacije, neće ih više nitko ozbiljno uzimati kao filozofe. Što čovjek
može misliti o relevantnosti onoga čime se filozofi bave ako vidi da se
oni sami toliko žure uključiti u borbu za “progresivne” političke ciljeve,
radije nego da korektno rade ono što spada u osnovni opis njihovog vla-stitog posla? Stoga je primjereno ovaj tekst završiti upozorenjem koje je
ljubiteljima mudrosti uputio Steve Sailer: “Filozofi svih zemalja, zbrojite
se! Vi nemate što izgubiti osim svoje irelevantnosti.”
6
Poznati politički filozof Harry Brighouse je nedavno u svom kolegiju iz etike nas-tojao ohrabriti studente da u diskusiji o homoseksualnom braku potpuno slobodno iskažu
svoje mišljenje, bez obzira bilo ono proili contra. Ali uzalud. Ispalo je da na kraju nijedan
jedini student nije bio spreman išta reći protiv homoseksualnog braka, usprkos tome što je
anonimna anketa prethodno pokazala da se 15% njih snažnoprotivi toj ideji!
27 N. SeSARDić: homoseksualni brak: pobjeda loših argumenata
Bibliografija
Burgess-Jackson, K. 2000. “Review of Ethics and Sex”, Journal of Applied Phi-losophy17: 307–310.
Calhoun, C. 2006. “Same-Sex Marriage”, u: Soble, A. (ur.), Sex from Plato to
Paglia: A Philosophical Encyclopedia(Westport, Conn.: Greenwood Press).
Frum, D. 1997. “Correspondence with Andrew Sullivan”, Slate, http://www.slate.
com/id/3642/entry/23845/.
Kitcher, P. 1997. “Whose Self Is It, Anyway?” Sciences, September/October: 58-62 .
Klein, D. B. i Stern, C. 2006. “How Politically Diverse Are the Social Sciences
and Humanities? Survey Evidence from Six Fields”, Academic Questions[u
tisku].
Klein, D. B. i Western, A. 2006. “How Many Democrats per Republican at UC-Berkeley and Stanford? Voter Registration Data Across 23 Academic Depart-ments”, Academic Questions[u tisku].
Ladd, E. C. i Lipset, S. M. 1975. The Divided Academy: Professors and Politics
(New York: McGraw-Hill).
Mohr, R. D. 2005. The Long Arc of Justice: Lesbian and Gay Marriage, Equality
and Rights(New York: Columbia University Press).
Primorac, I. 1999. Ethics and Sex(London: Routledge).
–– 2004. “The Arguments Against Allowing Gay and Lesbian Marriages Do Not
Stack Up”, http://www.onlineopinion.com.au/view.asp?article=2185
Rachels, J. 1991. “When Philosophers Shoot from the Hip”, Bioethics5: 67-71.
Rauch, J. 2004. Gay Marriage: Why It Is Good for Gays, Good for Straights, and
Good for America(New York: Times Books).
Rawls, J. 1955. “Two Concepts of Rules”, Philosophical Review64: 3–32.
Redding, R. E. 2001. “Sociopolitical Diversity in Psychology: The Case for Plu-ralism”, American Psychologist56: 205–215.
Zinsmeister, K. 2002. “The Shame of America’s One-Party Campuses”, The
American Enterprise, September: 18–25.
28 Prolegomena 6 (1) 2007
abSTracT:Many Western intellectuals, especially those in humanities and social
sciences, think that it can be easily shown that the persistent and massive op-position to same-sex marriage is rationally indefensible and that it is merely a
result of prejudice or religious fanaticism. But a more detailed analysis of some
of these widely accepted arguments against the conservative position reveals that
these arguments are in fact based on logical fallacies and serious distortions of
conservative criticisms of homosexual marriage. It is concluded that philosophers
ought to resist the pressure of political correctness and that they should approach
the debate with a more open mind than before.
keywordS: Marriage, same-sex marriage, conservatism, political correctness,
practical ethics.
homosexual marriage: The Victory of Political Correctness
and Bad Arguments
NeVeNSeSArdIć

- 13:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #

19.11.2012., ponedjeljak

Prva misa na hrvatskom jeziku u Dohi, Katar

U subotu 17.11.2012. u crkvi “Our Lady of Rosary” po prvi puta na Bliskom Istoku održana je sveta misa na hrvatskom jeziku koju je predvodio apostolski nuncij za Kuvajt,UAE,Jemen, Bahrein i Katar, nadbiskup Petar Rajič. U prisustvu oko stotinu hrvatskih vjernika, članova Hrvatskog kluba te ambasadora RH u Kataru g.Tomislava Bošnjaka.

Misa je služena povodom blagdana sv. Nikole Tavelića, prvog hrvatskog sveca i mučenika, a posvećena svim Hrvatima u Kataru kao i misa zahvalnica za oslobađanje naših generala Gotovine i Markača.

Nadbiskup u prigodnoj propovjedi nije skrivao radost i zadovoljstvo te istaknuo da tjekom svojih 25 godina služenja nije mogao ni zamisliti da će biti u prilici odrzati svetu misu na hrvatskom jeziku na ovim prostorima. Također je naglasio da se smo mi Hrvati mali narod, ali da imamo 14 stoljeća dugu tradiciju katoličanstva te poručio da se potaknuti riječima iz Sv.Evanđelja ne stidimo svjedočenja svoje vjere, da poštujemo svoju braću, poštivamo jedni druge i u radu i u životu te da se zalažemo jedni za druge u zajedništvu bez sebičnosti i “kulture individue”.

Život u inozemstvu, daleko od svojih obitelji i rad u teškim klimatskim uvjetima nije lagan, ali se uz ustrajnost, poštenje i istinu naš trud uvijek na kraju isplati.

Svečano misno slavlje uveličao je i spontano okupljen muški zbor članova Hrvatskog kluba Katar koji je otpjevao pjesmu oca Petra Perica “Do nebesa nek se ori” i “Zdravo Djevo”.

Na kraju svete mise Nadbiskup je podjelio Božji Blagoslov i u ime Pape Benedikta XVI svim prisutnim vjernicima, njihovim obiteljima kao i svim ljudima u Kataru.

prenosimo:Hrvatsko društvo Katar

- 10:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.09.2012., ponedjeljak

Hrvati u potrazi za osamostaljenjem

Zbog desetljetne političke krize u BiH Hrvati razvijaju vlastiti politički identitet

Tvrtko Milović

S nepunih sedamnaest godina političke dobi, Hrvati u BiH odlučili su početi samostalan život razvojem podentitetskog identiteta

Bivša Jugoslavija pokazala se kao nepresušan izvor različitih nacionalnih pitanja i kriza. Pored sandžačkih Bošnjaka, bosanskohercegovački Hrvati su danas u najsloženijem političkom položaju u bivšoj Jugoslaviji. U ovom trenutku, prema službenim informacijama Katoličke crkve, u BiH živi 443.084 katolika. Na osnovi tih pouzdanih podataka procjenjuje se da je Hrvata u Bosni i Hercegovini oko 450.000. Taj broj ima desetljetnu tendenciju opadanja, što ukazuje da Hrvati u BiH žive u složenoj društveno-političkoj situaciji i trpe stalan gubitak stanovništva. Uz mnogobrojnije Bošnjake i Srbe, Hrvati su jedan od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine te formalno dijele jednakopravnost na cijelom državnom teritoriju. Ipak, postotak Hrvata u ukupnoj populaciji kreće se između 12 i 15 posto, i u praksi ravnopravnost ne mogu ostvariti. Hrvati nisu kadri ostvariti čak ni djelomičnu ravnopravnost na područjima gdje žive.

U trojcu Komšić–Radmanović–Izetbegović nema glasova Hrvata

Nepoštivanje biračke odluke Hrvata

Neravnopravnost Hrvata doseže razmjere krize 2001, kada je tadašnji visoki predstavnik OHR-a Wolfgang Petritsch nametnuo izborni zakon koji je onemogućio da Hrvati na izborima izaberu svoje predstavnike u zakonodavnu i izvršnu vlast. Problem eskalira u pravu političku krizu 2006, kada je Socijaldemokratska partija BiH za člana Predsjedništva iz reda hrvatskoga naroda kandidirala Željka Komšića, etničkog Hrvata. Potpuno u skladu sa zakonom, Komšić je pobijedio kandidate koji su dolazili iz tradicionalnih hrvatskih stranka, i kako su to pokazali podaci s terena, Komšić je pobijedio dominantno glasovima Bošnjaka! Od 2006. i Komšića, kriza s Hrvatima akumulirala se sve do izbora 2010, kada je dosegnula vrhunac. Bosanskohercegovački Hrvati dominantno su glasali za jednu stranku (HDZ BiH) poklonivši joj zabrinjavajuće visoku potporu. Socijaldemokratska partija BiH i ovaj je put istaknula Komšića kao kandidata koji je osvojio dvostruko više glasova više nego najbolje plasiran bošnjački član Predsjedništva! Pravi problemi nastaju kada SDP BiH formira vladajuću koaliciju bez sudjelovanja HDZ-a, umjesto kojeg u vladajuću koaliciju prima Hrvatsku stranku prava, koja u Parlamentu FBIH od 98 zastupnika ima svega dva! Na taj način SDP, koji političkim djelovanjem artikulira bošnjački nacionalni program, igrom brojeva izbacuje HDZ iz vlasti, što uvjetuje brutalan politički rat. HDZ je tako počeo opstruirati formiranje vlasti na svim razinama, što se potezalo i godinu nakon provedenih izbora.
Politički predstavnici Hrvata tako su počeli blokirati funkcioniranje Federacije BiH, što je zbrojeno s višegodišnjim opstruiranjem države od strane političkih stranaka iz Republike Srpske postalo previše za slabašnu državu kakva je BiH. Istodobno, bošnjačke stranke jednako su podijelile političku moć na tri stranke (SDP, SDA i SBB), što im je otežalo pregovaračke pozicije. Cijeli taj proces odvijao se u okolnostima oštroga medijskog rata u kojem nije nedostajalo i etničkih tenzija, govora mržnje i sveprisutnih evokacija na rat. Hrvatski politički establišment cijelo razdoblje krize (od listopada 2010. do proljeća 2012) politički je mobilizirao Hrvate ugroženošću i strašenjem trajnom političkom marginalizacijom. Bošnjačke elite banalizirale su problem kontinuiranim optužbama da su hrvatski lideri separatisti, čime su plašili bošnjačku javnost hiperosjetljivu na teritorijalni integritet BiH. Srpske stranke cijelu su atmosferu dodatno podgrijavale držeći hrvatsku stranu i upozoravajući Srbe u BiH da „ono što se danas događa Hrvatima sutra može i njima“.

Posvemašnje prelijevanje krize

Politička kriza odrazila se na sve ostale djelatnosti u BiH. Ekonomija je na apsolutnom europskom dnu; korupcija je na samu vrhu. Industrijska proizvodnja stagnira, strane su investicije u posljednje tri godine smanjene za nevjerojatnih 600 posto, a doznake iz inozemstva koje su godinama spašavale stanovništvo od siromaštva spale su na najnižu razinu od 1990. Političari na odgovornim funkcijama potpuno su nekompetentni za prikladnu reakciju, a ako bi nekakvih poteza i bilo u planu, najveći administrativni aparat u Europi onemogućavao bi djelovanje. Katastrofalni ekonomski pokazatelji posljedično su smanjili prihode u 14 različitih proračuna koje BiH ima, zbog čega su se vlasti suočile s nemogućnošću održavanja osnovnoga državnog aparata. Posljedica toga jest nametanje novih poreza, kao i radikalizacija inspekcijskih nadzora. Redovito, zaštićeni privredni subjekti bili su pod političkom zaštitom vladajućih bošnjačkih elita, pa su se inspekcije u najvećem dijelu rada usmjeravale na privredne subjekte u vlasništvu Hrvata. Rezultat višegodišnje kontrole „hrvatskih“ privrednih subjekata pustošenje je hrvatskih krajeva, nakon čega ekonomija u tim područjima gotovo potpuno zamire, dok ona u bošnjačkim područjima prelazi u sferu sive ekonomije. Oba trenda dugoročno su smanjila proračunske prihode, zbog čega je ponovno postrožen inspekcijski nadzor i porezna politika. Začarani krug odrazio se i na smanjivanje kreditnog rejtinga BiH na predzadnji vrijednosni rang. Zbog toga su banke postrožile kreditnu politiku ostavivši BiH bez ikakvih šansi za dotok svježega kapitala. Sve navedeno rezultiralo je nekontroliranim povećanjem nezaposlenosti, više na štetu Hrvata u BiH, koji su počeli masovno iseljavati u Hrvatsku pritišćući tamošnju, također nejaku, ekonomiju.
Političko-ekonomska kriza popraćena je i općom kulturnom, znanstvenom, sportskom, pa i moralnom krizom. Hrvati, naime, u nemogućnosti da upravljaju svojim političkim i ekonomskim resursima, osuđeni su na propast svih ostalih područja djelovanja. Tako je u potpunosti zamro bilo kakav kulturni život. Jedina ozbiljna kulturna institucija Hrvata u BiH, HKD Napredak, posvećena je potpuno trivijalnim aktivnostima, i to najviše u Sarajevu, koje je u posljednjih dvadeset godina ispražnjeno od Hrvata, i koje, gledano društveno-politički, danas Hrvatima u BiH ne znači mnogo. Znanstvene, sportske, obrazovne institucije Hrvata gotovo da i ne postoje. Posebno je pitanje medija. Javni servis podijeljen je na tri programa: BHT kao državni, RTRS kao program za Republiku Srpsku i FTV za Federaciju BiH. Nijedan od njih nema ni kapaciteta, a ni želje, da na bilo koji način podupre bilo koji interes Hrvata, iako istodobno entitetski emiteri provode nacionalne programe srpskog i bošnjačkog naroda. Hrvati u BiH osuđeni su na dvoje dnevnih novina, od kojih nijedne ne zadovoljavaju minimum profesionalnosti.

Novi identitet Hrvata

Sve navedeno uvjetovalo je razvitak unutarhrvatskog fenomena. Počeo se, naime, razvijati autentični podentitet bosanskohercegovačkih Hrvata koji se više ne identificiraju samo s hrvatskom nacijom i državom, nego svoj identitet razvijaju kao specifično bosanskohercegovačko-hrvatski. O tom fenomenu naširoko je raspravljala i akademska zajednica u BiH. Ugledni profesor ontologije sa sarajevskog filozofskog fakulteta Ugo Vlaisavljević objašnjava razvitak identiteta lokalnih naroda, a slijedom toga i pothrvatskog: „Na tragu hipoteze koju već dugo zastupam, identitet lokalnih naroda je određen proteklim ratom ako ga shvatimo kao sudbonosni događaj postavljanja smrtnog neprijatelja kao najznačajnijeg Drugoga. Taj Drugi i nakon rata ostaje, ako već ne mrski neprijatelj, onda stalno iznova prizvani rival koji je sve ono što mi nismo, tako da nam omogućava da iskazujemo svoje najveće vrline. Ako se sa svakim novim ratom mijenjao glavni smrtni neprijatelj, onda su i lokalni identiteti prolazili kroz značajne metamorfoze. Kolektivni identitet Hrvata nakon Drugog svjetskog rata i nakon ovog posljednjeg rata nije isti. U ovom novijem razdoblju Hrvati su na ovoj dubinskoj razini neumitne povijesne gradnje identiteta definirani prije svega kao ne-Srbi. A to onda znači čitav niz stvari kao bitnih odrednica identiteta: kao ne-pravoslavci (dakle, veoma je važno da su katolici), kao ne-Jugosloveni, kao ne-Bizantinci i slično. U tom smislu najbitnija razlika između Hrvata u Hrvatskoj i Hrvata u BiH jeste pojava još jednog referentnog naroda za ove potonje: obilježilo ih je iskustvo ratovanja sa Bošnjacima. Dakle, i jedni i drugi se u poslijeratnom razdoblju pojavljuju kao ne-Srbi, s time što se bh. Hrvati rekonstituiraju i kao ne-Bošnjaci. Dvostruko ugroženo hrvatstvo je dvostruko više izraženo ili ojačano.“
Na tragu je profesora Vlaisavljevića i mostarski sociolog Ivan Vukoja, koji je trenutnoj političko-socijalnoj svijesti Hrvata posvetio mnogo tekstova i studija:
„Premda dijele zajednički nacionalni identitet, Hrvati u BiH i Hrvati u RH nisu dijelovi jedinstvenog političkog korpusa samom činjenicom što žive u dvije odvojene države. I pored toga, njihov odnos na mnogim razinama, pa i na političkoj, je višeznačan i slojevit. Općenito govoreći, svijest i potreba ‘zajedničkog pripadanja’ mnogo su izraženije kod Hrvata u BiH, nego što je to slučaj s Hrvatima iz RH. No, u nacionalno-političkom i identitetskom smislu ni Hrvati u BiH nisu monolitni, niti jednodimenzionalni. Njihov odnos prema hrvatskom nacionalnom identitetu kreće se u rasponu od ‘integralnog hrvatstva’ do ‘integralnog bosanstva’. Prvi smatraju da su svi Hrvati, ma gdje živjeli, dio jednog, jedinstvenog i nedjeljivog hrvatskog nacionalnog identiteta i korpusa, a drugi da su Hrvati u BiH tek etničko-vjerska skupina unutar integralne bosanske nacije. Pristalice ‘integralnog bosanstva’ su izrazito malobrojni, ali im određenu društvenu važnost daje činjenica da ih ‘većinski’, bošnjačko-bosanski nacionalizam podržava i promovira zarad vlastitih ciljeva i interesa. Može se kazati da niti pristalice ‘integralnog hrvatstva’ starčevićanskog ili štadlerovskog tipa ne čine dominantni oblik nacionalnog identiteta Hrvata u BiH. Taj dominantni oblik mogli bismo nazvati herceg-bosanskim hrvatstvom. Hrvati u BiH svjesni su svoje nacionalne posebnosti i konstitutivnosti unutar BiH, i žele da ona bude prikladno politički i institucionalno izražena, ali su, isto tako, svjesni i svoje političke posebnosti u odnosu na RH i Zagreb. Jedan od oblika kroz koji se svijest o toj posebnosti može izraziti je slogan ‘mi sami’ kojeg sve češće koriste određeni društveno-političko-medijski aktivisti, misleći pri tom na emancipiranje Hrvata u BiH i od Zagreba i od Sarajeva. Ili pak, jedan od izbornih slogana hrvatskih političkih stranaka u BiH ‘bez entiteta nema identiteta’.“

Dnevnopolitička prepucavanja

Nekoliko je bitnih karakteristika razvitka posebnosti bosanskohercegovačkih Hrvata nasuprot hrvatskim. Prva je da se ovaj fenomen razvija „odozdo“, od mlađih slojeva društva koji svoje ideje šire kroz popularne medije, najčešće internet. Hrvati srednje i starije generacije uglavnom su opredijeljeni za jedno od „uvjerenja“ o kojima govori sociolog Vukoja. Također, bitan faktor, osim dnevnopolitičkog, jest i povijesni, uglavnom ratni. Iako je rat završio prije sedamnaest godina, njegovi zvuci odzvanjaju i danas, i to među svim generacijama, čak i onima koje su se rodile nakon završetka rata. Odjek rata među Hrvatima u BiH i u Hrvatskoj umnogome je različit. Profesor Vlaisavljević i to pojašnjava: „Ono što je za Hrvate u Hrvatskoj više stvar komemoracije ratnih događaja, za Hrvate iz Herceg-Bosne je to sama aktualna društvena stvarnost. Mogu se pratiti i zanimljive amplitude poslijeratne preobrazbe ovog potonjeg identiteta ovisno o političkim sukobima unutar Federacije. Nema sumnje da identitarna komponenta ne-Bošnjaci približava hercegovačke Hrvate bh. Srbima (grubi pokušaji majorizacije koju sprovodi bošnjačka politička elita tome značajno doprinosi), kao što ih zajednička svehrvatska komponenta ne-Srba ipak čvrsto drži na distanci prema njima.“
Proces koji još nije masovan, ali je razvijen u generacijama koje će u narednih nekoliko dana činiti društvenu elitu, kontinuirano dobiva novu energiju putem dnevnopolitičkih prepucavanja između bošnjačkih i hrvatskih stranaka. Sama činjenica da su Hrvati u BiH politički neprimjereno predstavljeni i da im je realno onemogućeno adekvatno zakonodavno izvršno predstavljanje, stalno mobilizira nove mlade Hrvate koji identitet više ne vide u „svehrvatskom majčinskom“ identitetu, nego političko djelovanje ostvaruju razvojem vlastitog identiteta bosanskohercegovačkih Hrvata.

Prenosimo:Vijenac

- 07:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.